Tuka: Motivišu me oni koji ne vjeruju u mene, vratit ću se u vrh

Amel Tuka (28) ušao je u historiju bh. atletike, ali i sporta uopšte, 2015. godine kada je na Svjetskom prvenstvu u Pekingu osvojio prvu medalju za Bosnu i Hercegovinu na velikom atletskom takmičenju. Bronzanim odličjem na 800 metara krunisao je sjajnu godinu u kojoj je postao i najbrži čovjek na svijetu u svojoj disciplini istrčavši vrijeme 1:42,51 minut na mitingu Dijamantske lige u Monacu. Ujedno to je 12. vrijeme svih vremena na 800 metara, što najbolje ilustruje o kakvom se vrhunskom rezultatu radi.

Od tada Tuka nije uspio istrčati slično vrijeme, ali najavljuje da će se uskoro vratiti u svjetski vrh srednjoprugaša, možda već ove godine na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Nedavno na Evropskom dvoranskom prvenstvu u Glasgowu odličnim nastupom i šestim mjestom nagovijestio je da bi ponovo mogao biti onaj stari.

“Moj primarni cilj je bio da se nađem u finalu Evropskog prvenstva,
 jer znam da mi dvorana ne odgovara baš. Ne mogu razviti tu svoju 
brzinu, koju mogu na otvorenom. Puno više taktički se trči u dvorani. 
Imao sam cilj, prije svega, da se nađem u finalu, a iskreno nisam bio ni
 100 posto spreman kada sam otišao tamo. Zbog tih svih malih problema 
koje sam imao prije sa povredama, morao sam da pazim, tako da nisam smio
 da dodam gas do daske. Nije prošlo puno od Berlina od kako sam na 
otvorenom i imao tih malih problema sa stopalom. Tako da idemo postepeno
 i ovo Evropsko prvenstvo u Glasgowu sam nekako prošao da se uklopim, da
 odradim tu zimsku sezonu. Jednostavno da se takmičim, da imam taj 
osjećaj, jer inače volim se takmičiti sa najboljima. Zadovoljan sam 
svojim osjećajem, jer sam zdrav, treniram dobro i osjećam se dobro, znam
 da ovo što sada radim da će na ljeto dati prave rezultate“, ističe 
Tuka.

Problem termin Svjetskog prvenstva

Osnovni cilj ove sezone, ne samo Tukin, nego i većine vrhunskih atletičara, je Svjetsko prvenstvo u Dohi, koje će se zbog tamošnje klime održati u nešto kasnijem terminu, u odnosu na uobičajeni. Tako će se najbolji svjetski atletičari u glavnom gradu Katara okupiti od 27. septembra do 6. oktobra.

“Već sam sa nekim trenerima razgovarao iz drugih disciplina. Svi 
govore da će imati taj 'problem' tog traženja prave forme, jer je 
prvenstvo krajem septembra, ulazi čak u oktobar. Tako da svi se po prvi 
put susreću s time, pa će teško biti pronaći pravu formu. Ali, želim da 
odradim i ovaj dio prije Svjetskog prvenstva kako treba. Želim da se 
vratim na svoj nivo, tamo gdje sam bio i gdje sam sam sebi ljestvicu 
postavio. Tako da težim tome. Imaću trke Dijamantske lige, želim da 
nastupam na njima, jer tu su najbolji atletičari. Samo tako i mogu da 
istrčim najbolje vrijeme, a zatim, forma i Svjetsko prvenstvo, je 
zadatak trenera. On to treba da posloži. Moje je da slušam njega i 
vjerujem da će on to u pravo vrijeme i u pravom trenutku pogoditi da se 
osjećam dobro“, priča Tuka i nastavlja:

“Svjetsko prvenstvo kao Svjetsko prvenstvo. To je najviši nivo i nema sumnje da će svi doći spremni, tako da, vidjećemo. Sezona je duga i ima dosta vremena do Svjetskog prvenstva, tako da se trebam bazirati na svoje treninge, da radim kao što sam i do sada, da se u potpunosti predam. Slažem sve kockice što su mi nedostajale. Uključio sam pravi tim ljudi oko sebe. Ne smije ništa da mi nedostaje kako bi u ljetnu sezonu ušao sto posto spreman.“

U Monte Carlu vrhunac forme

Tuka se prisjetio trenutaka kada je u Monacu 17. jula 2015. godine istrčao svoje najbolje vrijeme 1:42,51. Veli da je velika stvar kada postaneš u jednoj sezoni najbrži čovjek na svijetu. Posebno zbog činjenice da u disciplini 800 metara dominiraju atletičari iz Afrike i Amerike.

“Meni se jednostavno sve posložilo tada. Dobro pamtim tu godinu i 
prvu trku iz Salzburga, zatim mitinga u Zenici, nastupa u Bakuu za 
reprezentaciju, Velenja, Madrida, Monte Carla, toga svega. I godinu dan 
prije toga sam ja, prema trenerovim procjenama trebao da idem 1:44, 
1:45, jer su treninzi tako pokazivali. Međutim, nisam, istrčao sam u 
finalu Zuricha 2014. 1:46,12, to mi je tada bio lični rekord. Vjerovatno
 se to onda skupljalo. Nastavio sam 2015. godinu sa istim tempom i 
stvarno sam se osjećao fenomenalno. Tada nisam imao pritisak, bio sam 
stvarno rasterećen, uživao sam u svakom treningu i trener je pogodio 
pravi sistem treninga za mene. To je tada bilo 'bum' i osjećao sam se 
fenomenalno, pogotovo u toj trci u Monte Carlu. Imao sam osjećaj da mogu
 u svakom dijelu da dodam koliko hoću, to je ono kada dođe vrhunac 
forme. To se meni tada desilo i tada sam postavio ljestvicu sam sebi. To
 je ono što me drži i znam da mogu da se vratim tu, jer znam kako sam 
došao do tog rezultat i znam da mogu da dođem ponovo“, iskren je Tuka.

Naglašava da je naučio i šta znači kada se kaže da je puno teže ostati na vrhu, nego do njega doći, jer ima puno raznih detalja koji na to utiču.

“U tom trenutku možda to nisam primjećivao. Inače sam samokritičan, priznam nekada i svoje greške. Trebao sam tada imati pravi tim ljudi, koji sada imam, tako da ne dozvolim da mi se neke stvari dešavaju. Ali, kada se otkrije problem i kada se ide u rješavanje, onda je to dobro. Zato očekujem ovo ljeto jako dobre rezultate. Vidjećemo, nikada se ne zna koliko se može istrčati, ali želim tu granicu da pomjerim ponovo“, optimista je najbolji bh. atletičar.

Na treninzima nikada ne trči 800 metara

Zanimljivo, Tuka kaže da na treninzima nikada ne trči 800 metara i mjeri vrijeme koje je postigao. Ističe da je skroz drugi sistem treninga na kojima se rade druge dionice.

“Morate poželjeti 800 metara na stazi. Ipak je to trka i drugačiji 
adrenalin i pristup. Kada ste u stazi sa najboljima onda se i vi 
razbudite. Želja za pobjedom, za dokazivanjem, dok je trening trening. 
Nikada se ne radi maksimalno, uvijek se mora imati doza tog prostora. 
Trke su tu da se daje maksimum i samo u trkama se može istrčati najbolje
 vrijeme. Nemoguće je sam istrčati 1:42“, objašnjava Tuka, kao i način 
trčanja u trkama u kojima uglavnom vreba priliku iz drugog plana:

“Spajao sam dva kruga ista, dok su drugi padali. To je tako. Svaki vrhunski atletičar i sportista je prepoznatljiv po nečemu svom. Ja sam prepoznatljiv po tome. Siguran sam u sebe, znam da mogu taj drugi krug nadoknaditi, znam da imam taj finiš dobar, tako da, kada sam u pravoj formi, se ne brinem, prepustim se. Naravno, uvijek se moram držati u grupi. Važno je i pravo vrijeme za reakciju i ako drugi krenu u finiš da se prati.“

Pojašnjava da puno toga zavisi i od ritma same trke, jer kada krene prejakim tempom onda mu to ne odgovara.

“Pazite, 800 metara je danas postala stvarno disciplina u kojoj se trči ispod 49 sekundi prvi krug. To je produženi sprint. Tada nema taktike, kada ljudi krenu na 49 sekundi vi morate pratiti htjeli ne htjeli. Drugo je kada idu trke na svjetskim i evropskim prvenstvima, gdje se provlači prvi krug 53, 54 sekunde, pa onda morate i dosta više paziti. Ali, kada je Dijamantska liga u pitanju, kada se trči jako brzo, onda kako grupa krene onda se morate prilagoditi što prije, ući u taj ‘kanal’ i trčati“, ističe sjajni srednjoprugaš.

Sportska psihologija nedostaje bh. sportu

Vratio je sjećanje na osvojenu bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Pekingu, te ističe da je za takve rezultate neophodan sistemski rad.

“Trebate cijelu godinu biti fokusirani. Ovo je individualni sport, 
atletika pogotovo kao bazični sport, jer ako ne odradite jedan trening 
treba vam narednih sedam dana da se vratite. To sam osjetio na sebi. 
Nekada kada imate problema sa zdravljem, pa ne možete da trenirate, to 
osjetite narednih sedam dana. Općenito za sport, za osvajanje medalje 
trebate imati sistem. Pored sebe morate imati fizioterapeute, sportske 
psihologe, koji pogotovo nama na našim prostorima trebaju. Nama inače 
nedostaje tog samopouzdanja. Od sebe prvog krenem, pa onda dalje. Uvijek
 mislim da je neko drugi bolji od mene, onda dođe 2015. godina i dokažem
 da nema niko bolji te godine“, naglašava Tuka.

Upravo izostanak rada sa sportskim psiholozima, po njemu, je jedan od ključnih problema bh. sporta. Mišljenja je da sportski talent ljudi iz BiH nije upitan, ali da bi se probila granica i došlo na vrhunski nivo potreban je sistemski rad.

“Ko god je otišao negdje vani probio je tu ganicu. Imamo danas vrhunske fudbalere, među najboljim na svijetu, vrhunske košarkaše. Vidite našeg Jusufa Nurkića šta radi u NBA ligi. Zato što su od njega napravili ‘zvijer’, a u Bosni to ne može. Zato što nemamo sve što trebamo imati. Treba jednostavno kopirati sve dobre stvari. Onda bi imali medalja i medalja. Nažalost sada smo prepušteni sami sebi. Individualni sportisti moramo formirati timove sami. Za medalje treba stvarno imati jedan sistem“, smatra Tuka.

Narednih mjesec dana Tuka će trenirati u Zenici, kada bi se trebao vratiti u Veronu gdje će se pripremati sa svojim trenerom Giannijem Ghidinijem. Tek tada će u dogovoru sa trenerom odlučiti kada je najbolje da otvori sezone, ali to bi vjerovatno, kaže, trebalo biti krajem maja ili početkom juna.

Nakon Svjetskog prvenstva u Dohi naredni veliki Tukin cilj su Ljetne olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. Ukoliko bude zdrav i do igara istrči olimpijsku normu koja je izuzetno teška, jer iznosi 1:45,20, Tuka se nada da bi mogao biti među kandidatima za medalju. Naravno, u toj namjeri trebalo bi mu pomoći i iskustvo sa Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine, kada je stigao do polufinala. Ističe da će učiniti sve da bude potpuno spreman, te da bi mu u tome mogao pomoći nastup u Dohi, kako bi vidio šta je potrebno popraviti da bi se vratio na svoj najbolji nivo.

“Ko god kaže da je lako osvojiti medalju, pogotovo na Olimpijskim igrama, tu se vara, jer mora dosta toga da se poklopi. Ne mora značiti ako ste fizički najspremniji da će te osvojiti medalju. Ima tu neke više sile i faktor sreće, jednostavno svega. Na meni je da radim, da treniram, kao i do sada, da se posvetim maksimalno i da učinim sve. Najvažnije mi je da imam volju, tako da znam da ne odustajem i da ću dati sve od sebe da što spremniji budem na svim takmičenjima, a da Tokio bude kruna svega“, veli Tuka.

Žal što u Riju nije ostvario bolji rezultat

Bh. atletičar naglašava da mu je žao što u Riju nije ostvario bolji rezultat od plasmana u polufinale, jer se jako dobro pripremio. No, ističe da je bio umoran, jer je tek desetak dana prije prve trke smanjio intenzitet treninga zbog čega je nakon kvalifikacija u polufinalu osjetio umor.

“To je treneru bila škola i treba da mu bude škola za naredne igre.
 Meni odgovara da se odmorim, puno ranije da počnem sa jednim treningom 
dnevno. Iz Rija možemo izvući dobru pouku, a isto tako da se uvjerim da 
mogu da se nosim sa svima. Naravno da ću biti puno rasterećeniji, jer 
već imam jedne Olimpijske igre iza sebe“, kaže Tuka.

On smatra da je uspio do medalje na Svjetskom prvenstvu doći zahvaljujući tome što je upoznao vrhunskog stručnjaka Ghidinija, a to je onda uz njegov talent, želju, motiv i predanost donijelo veliki rezultat.

“Nikada ništa ni očekivao, niti tražio od nekoga. Sve što sam napravio, napravio sam sam. Išao sam glavom kroz zid. Sjećam se trenutaka kada nisam imao patike. Kada sam skupljao pare da si kupim patika. Moj trener, koji me uveo u atletiku, imao je neke stare sprinterice trčao sam u njima, dok nisam napravio neke veće rezultate i dobio sprinterice. Danas djeca neće da treniraju ako nemaju opremu, trenerku, majicu, čarape, a kamo li šta drugo“, rekao je Tuka.

Ističe da su djeci u BiH uglavnom idoli fudbaleri poput Edina Džeke i Miralema Pjanića ili svjetske zvijezde Cristiano Ronaldo i Lionel Messi, ali da ih ne interesuje, niti im neko objasni, kako su oni došli do tog nivoa.

“Oni samo vide da treba doći na trening s autom, ušminkam, očupanih obrva. Nikada nećemo imati sportiste, kada tako razmišljamo. I roditelji su ta krivi. Oni imaju neko veće iskustvo, pa da barem oni skrenu pažnju i kupe djeci knjige. Evo, ima od Zlatana Ibrahimovića knjiga, pa da pročitaju šta je taj čovjek prošao, a ne šta sada ima. To bi mnogo više pomoglo“, savjetuje jedan od najboljih poslijeratnih sportista iz BiH.

Živio svoj film

Kaže da je sam sebi najveći motiv, koji je jedan od ključnih elemenata vrhunskog sporta. Bez motivacije ne može se doći do vrhunskih rezultata. Ali, veli da ima i drugih koji su ga svojevremeno izuzetno motivisali da ostvari svoje snove.

“Napravio sam uspjeh, možda, zbog drugih zato što su mi govorili da ne mogu. To su nažalost i neki novinari, koji su govorili da ja ne mogu da napravim ništa, jer se zna koji su to sportisti, da je to disciplina koja pripada Afrikancima, Amerikancima, da mi iz Evrope tu ništa ne možemo napraviti. Nažalost, to me je hranilo. Kada čujem tako nešto, možda mi je to pomoglo. Onda neke moje osobine, što sam bio strpljiv. Upornost, predanost, treniranje bez ikakvog interesa. Bio sam student, trenirao sam, putovao vozom. Snijeg, kiša, ništa me nije zanimalo. Jednostavno živio sam svoj film. Bio sam drugačiji i osjećao sam se drugačiji od svoje generacije i kroz školu, imao sam taj osjećaj da ću napraviti velike stvari. Prepuštao sam se sudbini. I kada me trener pozvao u Italiju da idem, otišao sam zapostavio malo fakultet. Jedinac sam kod roditelja i nije mi bilo lako. Želim da probam, osjetio sam da će to biti prava stvar ako odem, jer imati takvog stručnjaka pored sebe, nisam smio to propustiti. Taj čovjek je od mene napravio ovo što jesam, uz sve te moje osobine koje sam imao. Za moj uspjeh mogu da se zahvalim svom treneru, naravno neupitna podrška roditelja i bližih prijatelja. A, zatim velika zahvalnost i ljudima koji nisu vjerovali u mene, koji su me sputavali nekim komentarima da ne mogu napraviti ništa. Šutio sam i radio i čekao trenutak kada ću se osvetiti, ali rezultatom“, uz osmijeh Tuka govori.

Od kako je ušao u društvu vrhunskih atletičara najviše se druži sa sportistima iz regiona. Prve je upoznao Ivanu Španović i Sandru Perković na mitingu Dijamantske lige u Monacu, kada je šokirao svjetsku javnost sjajnom trkom.

“Želim dobro svakome, jer za mene postoje samo ljudi i neljudi. Ja nemam nikakvu drugu razliku. Sve ostalo šta ko praktikuje, šta ko radi, to je svačija lična stvar. Naravno, i da ne vrijeđa mene i moju zemlju. Ne dam na to. Bio je nekada slučajeva kada neko spomene Bosnu nekim drugim jezikom, ne mogu da šutim. Jednostavno ne dam na svoje. To su mnogi i reklo da me cijene zbog toga, pogotovo u regionu, jer znaju koliko volim svoju zemlju i ne dam na nju. U mom se društvu priča o BiH sa punim poštovanjem“, zaključio je Tuka.

Anadolija