Tužna ispovijest roditelja: “I ja sam zaboravio sina u autu zbog stresa na poslu”

Iako možda zvuči nevjerojatno, zbog današnjeg načina života se svakome može dogoditi da zaboravi na dijete u sjedalici, pogotovo ako vožnja djeteta nije dio dnevne rutine, kažu u udruzi RODA

Nikad, ali baš nikad ne ostavljajte dijete ili kućnog ljubimca u automobilu bez nadzora dok je vani ovako vruće, čak niti ako ste vozilo parkirali u hladu. Vi možda doista imate namjeru vratiti se za dvije minute, no ne možete znati što se vama može dogoditi u te dvije minute, a temperatura u vozilu jako brzo raste.

Mnogi roditelji nikad si neće oprostiti što su svoje dijete ostavili nakratko u automobilu, jer je to bilo kobno. Jedan takav slučaj dogodio se u SAD-u i sličan je slučaju iz Knina.

Chase Dmitry Harrison bio je preslatki dječak iz ruskog sirotišta kojeg je jedna američka obitelj posvojila u ožujku 2008. godine. Imao je nešto više od tri godine. U srpnju iste godine više ga nije bilo, preminuo je u pregrijanom automobilu. Ovu ispovijest pronašli smo na stranici kidsandcars.org, organizacije koja okuplja roditelje koji su na sličan način izgubili svoju djecu.

Ovo je ispovijest njegovog oca:

Carol i ja posvojili smo Chasea iz sirotišta u Rusiji u ožujku 2008. Ostali smo kod kuće naredna tri mjeseca kako bi se Chase počeo vezivati za nas kao roditelje i kako bismo mu pomogli u svim medicinskim potrebama. Bilo je to vrlo užurbano vrijeme, ali bili smo presretni od sreće.

Chasea smo počeli dovoditi u vrtić tek posljednjeg tjedna u lipnju. Carol ga je prvog dana odvela na par sati kako bi se prilagodio. Sutradan sam ga vodio u vrtić i pokupio, planirali smo da to postane naša rutina. Na kraju trećeg dana, Carol je primila poziv da Chasea ima temperaturu. Odveli smo ga liječniku i ostao je sutradan kod kuće. 

Planirali smo putovanje u Ohio kod bake i djeda i šire obitelji no tjedan dana prije toga slomio sam gležanj i bio sam u gipsu, no svejedno smo odlučili putovati. Nakon sjajnog vikenda ponovno smo krenuli cestom, pred nama je bilo osam sati vožnje natrag do Virginije. Gležanj mi je natekao u gipsu pa me prilično boljelo.

Vratili smo se u nedjelju navečer u Virginiju umornih očiju i sljedećeg smo jutra morali rano ustati na posao. Vrlo umorni, spremili smo Chasea i zajedno izašli kroz vrata, jer smo tog dana slučajno radili u istoj zgradi, pa smo odlučili zajedno ostavili Chasea u vrtiću i zajedno ga pokupili.

U utorak, 8. srpnja, samo tjedan dana nakon njegove nove rutine za vrtić, odlučeno je da ja ostavljam Chasea, a Carol dolazi po njega. Imao sam puno problema sa jednim važnim poslom i pokušavao sam to riješiti vrlo rano ujutro prije odlaska na posao. Chaseova autosjedalica bila je točno iza vozača jer sigurnosni pojas na suvozačevoj strani nije radio i planirali smo to popraviti. Budući da je Chase fizički, emocionalno i svojim govorom bio vrlo zaostao, u autu nije ispuštao puno zvukova, većinu vremena je spavao. Vrtić je bio na putu za moj posao, tik uz autocestu, nekoliko izlaza ranije. 

Tog sam jutra, pod stresom zbog svojih problema na poslu, u nekom trenutku tijekom vožnje ušao u nekakav autopilot u glavi i odvezao sam se ravno do svojeg ureda, parkirao automobil, ušao i dan je prošao. Čak sam razgovarao o Chaseu i hvalio se s njim taj dan dok sam s prijateljima razgovarao na telefon ‘znajući’ da je u vrtiću.

U nekom trenutku kasno popodne, netko me pitao: ‘Imaš li ti lutku u autu?’. U početku nisam shvatio, a onda mi je mozak počeo ubrzano raditi, osjećao sam da će mi pozliti. Otrčao sam do automobila, otvorio vrata i tamo je bio moj predivni sin Chase, beživotan i dalje u autosjedalici. Izvukao sam ga iz auta, histerično vrišteći i odnio ga do ureda, gdje je moj šef započeo oživljavanje i pozvao 911. I bolničari su ga pokušali oživjeti u uredu, ali bezuspješno, moj je sin umro u vrućem autu.

Bol i tjeskoba me razdiru svakog dana. Moja supruga i ja to ćemo nositi u sebi do kraja života. Svaki dan, ali baš svaki dan razmišljamo o našem lijepom, sretnom, slatkom sinu kojeg smo u svoje živote donijeli preko pola svijeta. Koliko smo ga samo voljeli. Svi naši snovi o Chaseu i našoj obitelji oduzeti su nam tog dana, kao i svi budući snovi.

U bolnici su me nadzirali da se ne bi ubio, a potom su me uhitili i sudili mi. Novinari su kampirali ispred naše kuće, policija je pretraživala naš dom, istražitelji su nas optuživali za nezamislivo. Carol se sjeća kako ju je istražitelj pitao jesmo li sklopili policu osiguranja za ime svojeg sinčića! Bili smo toliko bijesni i povrijeđeni i shrvani što je uopće to pomislio. 

Nakon suđenja morali smo izdržati još tri saslušanja Službe za zaštitu djece. Morali su se angažirati odvjetnika. Morali smo proživljavati užas iznova i iznova i iznova. Kad će agonija prestati? I Carol i ja i naša obitelj shrvani smo tim događajima.

Ne možemo prestati vrtjeti u glavi taj dan i pitati se: ‘Što da?’. Što da je Carol ujutro nazvala vrtić i pitala kako je? Rekli bi joj da ga nema i mogla me odmah nazvati, i Chase bi za nekoliko sekundi bio izvan automobila. Što da su iz vrtića nazvali nas i pitali nas zašto ga danas nema? Što da je u autosjedalici bilo neke tehnologije? Što da automobil ima alarmni sustav koji nas upozorava da smo Chasea ostavili u autu? 

Pogledajte video o ljudima kojima se isto dogodila ovakva tragedija:

Pa, postoji tehnologija za sve ove stvari, ali nitko nije naredio njihovu ugradnju u vozila. Većina vrtića ne zove roditelje kad je dijete odsutno. Nijedan roditelj ne misli da bi svoje dijete ikad mogao ostaviti u automobilu ili ga zaboraviti. To je iznova dokumentirano, čak i najbolji roditelji pod minimalnim stresom mogu ući u ‘autopilot’ i na trenutak zaboraviti da imaju dijete u autu!

Dobitnik Pulitzerove nagrade Gene Weingarten, u članku ‘Fatalna distrakcija’ objašnjava kako je moguće da dobri pametni i voljeni roditelji dožive ovakvu tragediju.

U noći 6. srpnja odnijeli smo Chasea u krevet i pomislili u sebi koliko smo sad kompletni kao obitelj. Događaji sljedećeg dana promijenili su sve.

U čast našeg sina Chasea, odlučili smo da je naša misija pokušati spriječiti da se ova neizreciva tragedija dogodi drugim roditeljima. Svaki put kad čujemo da neko drugo dijete umre, ponovno iznova proživimo taj užasan dan i pitamo se ZAŠTO? Zašto se to stalno događa kad postoji tehnologija koja to može spriječiti? Svaki brižni roditelj mora shvatiti da bi mu se ovakva katastrofa mogla dogoditi. Roditelji moraju biti svjesni da se to događa i pobrinuti se da zakonodavac naloži ugradnju sustava za alarmiranje u vozila kako bi spasio živote naše djece piše 24Sata.