TUŽNA PRIČA ZENIČANKE, OSOBE SA INVALIDITETOM: Ljudi ja samo želim da se osamostalim

TUŽNA PRIČA ZENIČANKE, OSOBE SA INVALIDITETOM: Ljudi ja samo želim da se osamostalim
132715168
Ilustracija

Na adresu naše redakcije stigao je e-mail a čiji sadržaj nas je ostavio bez teksta. Naša redovna čitateljka odlučila je kazati nekoliko stvari o položaju osoba sa invaliditetom u našem gradu ali i državi, te podijeliti sa javnošću tužnu priču kako je to biti osoba sa invaliditetom?! U pismu koje smo dobili naša čitateljka, čiji nam je identitet poznat, želi pomoć i savjete od vas, stoga vam njeno pismo prenosimo bez korekcija…

Biti osoba sa invaliditetom u našoj državi znači biti na margini društva. Zašto? Da živimo nekim slučajem negdje gdje se prava i zakon poštuju i donose kao takvi u korist onih kojima treba pomoć bilo bi odlučno, ali…

Naime, mnogo puta do sada u životu sam čula kako je meni dobro, kako mi je super kako svi nešto rade umjesto mene, imam povlastice, sve sam u životu dobila „na lijepe oči“, daj Bože da jesam – ali nisam. Od kad znam za sebe moji roditelji i ja se borimo za ta neka „prava“ koja bih po pravilu trebala imati od strane države, ali ih nemam. Teško mi je sada reći šta me to boli u svemu ovome…boli sve, svaka institucija, odnos ljudi prema meni, nemar i nebriga onih koji bi trebali da mi pomognu.

Krenimo redom…

Od početka školovanja nailazila sam na probleme. Roditelji su nekoliko puta trebali da podnose zahtjev da me prime u redovnu osnovnu školu iako sam imala nalaz od ljekara da sam nadprosječno pametna. Kad sam krenula u školu opet problem…ulaz u školu ima jako puno stepenica a rampa ili lift za osobe sa invaliditetom su tu misaona imenica. Otac me svakodnevno nosio na svojim leđima do učionice i natrag. Osnovnu školu sam završila odličnim uspjehom, sa pohvalama za učenje i vladanje. U srednjoj školi opet problem prilaza i mnogobrojnih stepenica…ali hajde, navikla sam. Inače zbog zdravstvenih problema koje imam oslobođena sam pohađanja nastave Tjelesnog i zdravstvenog odgoja, ali nekoliko puta kada sam trebala opravdanje za isto od ljekara imala sam problem jer izgledam previše „normalno“. Sve četiri godine srednje škole kada bih izostala sa nastave zbog kontrole ili zdravstvenih problema koji su me pratili profesori bi mislili da sam sve umislila i da mi se opet samo ne ide u školu. I onda meni neko ima pravo reći da postoji zakon koji podržava INKLUZIJU…da nije žalosno smijala bih se.

Potom ide fakultet – usudit ću se reći najnormalniji period mog života što se tiče okruženja i prihvatanja mene takve kakva jesam. Nikad u životu se nisam osjećala tako prijatno i prihvaćeno od strane ljudi kao što je to slučaj sa kolegama na fakultetu.

Previše si živjela na račun države

Međutim, tokom svih ovih godina koje su iza mene imala sam mnogo neugodnosti. Niko od nadležnih nikada nije tražio način kako da mi pomogne, nikad nisu dali mrvicu podrške bilo čemu što sam radila – samo su govorili ne možeš ti to, šta ćeš tamo. S obzirom na dijagnozu koju imam jednom godišnje po tom nekom državnom „zakonu“ imam pravo da idem na liječenje u banje, ali rečeno mi je da sam previše dugo živjela na račun države, da imam dovoljno godina da zaradim sama sebi platu i da to sama sebi platim. Ako poželim bilo šta u životu kad je u pitanju društveni život i tu nailazim na barijere. Zašto?

Sve zgrade u našem gradu, institucije, sredstva javnog prevoza imaju stepenice, tako da svaki put kad idem negdje moram da povedem nekog da mi pomogne ili da uopće ne idem. Počevši od pozorišta, muzeja, kina…gdje god se okrenem nepristupačni tereni. Ima tu još stvari koje bi se mogle navesti, ali prisjećanje u meni budi gnjev. Eh da, prije nekoliko dana pokušam ja doći do informacije kako da položim vozački ispit. Dobijem odgovor da u Zenici ne postoji autoškola koja koristi vozila sa automatskim mjenjačima. I šta sad??? Baš kad sam bila blizu apsolutne samostalnosti, završetak fakulteta i položen vozački ispit trebao bi biti vrhunac svega, ali opet barijera. Raspitam se kod prijatelja iz okolnih gradova i saznam da u Sarajevu postoji jedna autoškola koja ima prilagođene automobile osobama sa invaliditetom, ali je preskupa. Koliko daleko ide naše društvo, umjesto da nam olakša i pomogne da dobijemo osnovno što zaslužujemo, svaki put kad tražim nešto dobijem odgovor:“Izvinite, nemamo to…ne spadate u skupinu ljudi koji imaju olakšice“. Ljudi ja samo želim da se osamostalim, da budem sposobna da obavljam sve sama, a uz ovoliko „podrške“ koju dobijem zaista samo mogu reći blago meni…ustvari ne samo meni, nego svim osobama sa invaliditetom koje žive u našem gradu, našoj državi. Mi kao imamo pravo na naknadu, mi je popularno zovemo „invalidnina“…konkretno ja imam primanja u iznosu od 90 KM mjesečno, ali taj iznos u cjelosti ostavim u apoteci jer bez lijekova ne mogu.

Eh sad ako neko ima neko riješenje za sve ovo što sam navela, ja vas molim javite mi se…recite mi koga da zovem…kome da se obratim jer ja zaista ne znam šta dalje?!

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE