U bh. selu nekad je živjelo blizu 800 stanovnika: Živimo kao vuk na kijametu!

Da nas u ovoj zemlji ostaje sve manje, svjesni smo svakodnevno kad pogledamo oko sebe, ali mapa najugroženijih područja u BiH s označenim mjestima koja imaju manje od 100 stanovnika najbolje ilustrira demografsku katastrofu s kojom smo suočeni.

Selo Jeleč kod Foče simbol je stradanja, etničkog čišćenja, ali i poslijeratne zapostavljenosti i nebrige Sarajeva. Nekada je brojalo blizu 800 stanovnika, a danas ih je tokom zime u svojim kućama manje od 40.

Imali smo školu

Zbog njegove ljepote, položaja, bogatstva i historije u ovom kraju nekada je važila poslovica “Jeleč, pa Beč”.

– Da nije rata bilo, ovo bi bilo još naseljenije. Imali smo školu, trgovine, u Jeleču je radila i ćilimara, a dosta ljudi je radilo u rudniku Miljevina i u šumskim gazdinstvima. Istovremeno se radilo i kući, bavili smo se poljoprivredom i stočarstvom – kaže Jasminka Kavazić iz zaseoka Laza.

Više od 85 stanovnika ubijeno je u divljačkom napadu srpskih formacija 4. maja 1992. godine. Preživjeli su samo oni koji su uspjeli pobjeći u planinu Husat i dalje prema slobodnim teritorijama. Na spomen-pločama ispred džamije u Jeleču ugravirana su imena ukupno 223 stanovnika ovog mjesta koja su poginula tokom agresije na BiH.

Uprkos bolnim sjećanjima, veliki broj stanovnika u povratničkom valu 2021. godine vratio se na zgarišta kuća. U šatorima su čekali njihovu obnovu, neki u njima i zimu proveli.

– Škola je, evo, napravljena, Amerikanci je pravili i eno je propada. Svako ide gdje mu je bolje, bori se za život. Nema se posla. Pa ni sad ne bi bilo kasno da se u njoj nešto pokrene, jer pitanje je kada će ovdje ponovo biti djece da idu u školu – kaže Jasminkin sin Amel Kavazić, jedan od prvih povratnika, koji danas boluje od multiple skleroze.

Skromna invalidnina nije dovoljna za skupe lijekove.

– Držimo stoku, sijemo bašče kad ima bilja, i on ide da bere, jer njegova je terapija skupa. A i ja sam invalid. Zimi ostajemo odsječeni jer je put loš pa niko ne može doći – priča nam Jasminka Kavazić.

Ni dvije decenije od povratka nisu bile dovoljne da dio stanovnika Jeleča – Ratine, Poljice, Badnjine i Drača, dobiju struju. Esma Hambo ima 73 godine i s bolesnim suprugom već godinama živi u mraku.

– Svijeća, lampe na plin, sad smo kupili one solarne. Kao vuk na kijametu, nemaš ni televizora, pa kad dođem kod rođaka koji ima struju, obradujem se. Jedem krompir, makarone i rižu, a meso ne možeš donijeti jer se pokvari u putu. Meni nekad dođe da bih onu kuću zapalila, a ne da bih djecu ili unuke dovela da tu žive – kaže Esma.

Vehbija Đozo nekad je radio kao prijevoznik, bilo je dosta posla, radilo se i na zemlji, pa se živjelo lijepo. U kući koju je izgradio uoči rata nije se čestito ni naspavao kada je ostao bez svega.

Živjet će ko voli

Po povratku je imao snage da brine o stadu sa 300 ovaca, ali podrške u tom smislu nije bilo. Prije nekoliko godina supruga mu je umrla, snaga ga postepeno napušta, želje su skromnije pa Vehbija sanja da se barem put do Ratina popravi.

– Davno sam slušao ljude kako govore da će doći vrijeme pa će se znati ko će u Sarajevu živjeti. Čuj ko će živjeti, pa živjet će ko voli i hoće. Ali tačno je došlo to vrijeme. Kad ti poskupi vodu, struju i plin, a u Sarajevu ti ne da da ložiš panjeve iz Jeleča… Ne može svako živjeti u Sarajevu. Kako će sad kupiti kilu mesa onaj ko ima 400 KM penzijicu, a 100 mora dati za lijekove – kaže Đozo.

Na prste nas možeš prebrojati

Tarik ef. Karović, mladi imam koji već godinu radi u Jeleču, kaže da je život u ovakvim mjestima istovremeno i lijep i težak.

– Ono teško pokaže zima, jer ovdje nas zimi bude da nas možeš na prste izbrojati. Samoća, ja još nisam oženjen, pa mi je nezgodno, ali nekako deveram. Ljeti je lijepo, priroda, zelenilo, ovom ljepotom bi se mnoge zemlje ponosile. Jeleč je od Sarajeva udaljen sat i 15 minuta vožnje. Ovdje bi se moglo svašta uraditi, poljoprivreda, stočarstvo, ali sve je na pojedincu i njegovoj borbi da proizvede i proda, jer nema sluha, a to je žalosno – kaže Karović.

Avaz