U BiH nema dovoljno tumača znakovnog jezika, kao ni inkluzije gluhih i nagluhih osoba

Zakon o upotrebi znakovnog jezika postoji na državnom i kantonalnom nivou i njime je jasno propisano da svi mediji, pogotovo vizuelni kao što je televizija prilikom realizovanja informativnog i drugih programa trebaju voditi računa o potrebama gluhih i nagluhih osoba i prilagoditi ih njima, bilo da je riječ o angažovanju tumača znakovnog jezika ili titlovanju.

Iz Udruženja gluhih i nagluhih osoba KS naveli su da se ti propisi uopće ne poštuju, kao ni UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u kojoj je navedeno da takve osobe osim arhitektonskih moraju imati otklonjene i barijere u komunikaciji i informisanju.

Vizuelni mediji u BiH skoro nikako ne angažuju tumače znakovnog jezika

U oba entiteta u našoj državi dolazi do diskriminacije ovih osoba kada je riječ o sredstvima informisanja te se tako u Federaciji sve manje TV kuća odlučuje angažovati tumače znakovnog jezika. Jasminka Proho iz Udruženja gluhih i nagluhih osoba KS često radi kao tumač na Televiziji Sarajevo (TVSA), međutim, samo na popodnevnim vijestima koje traju pet minuta, što, smatra, nije dovoljno jer ta populacija treba biti informisana pravovremeno i direktno kao i svi drugi ljudi. Navela je i sedmičnu emisiju “Govor tišine” na BHT-u koja informiše o događajima koji su obilježili tu sedmicu, međutim, rekla je kako se gluhe i nagluhe osobe često bune zbog toga, jer su već to negdje imale priliku pročitati ili im je neko od članova porodice rekao, tako da to za njih nije interesantno jer je već poznato.

“Javni servisi su ono čija je obaveza da svi građani bez obzira na to ko su, koja im je pripadnost, budu pravovremeno informisani, a da ne pričamo o tome da je potrebno da se obrazovni programi prilagode, naravno ne moraju se na njima angažovati tumači znakovnog jezika, ali eto bar da se uključi titl, pogotovo za domaće emisije ili filmove, jer za gluhe i nagluhe osobe domaći je strani program. I žalosno je to da recimo neke strane emisije i dokumentarne emisije su njima prilagodljivije jer su titlovane, a opet zbog toga što je to potrebno i ostalim građanima”, kazala je Proho.

Proho je navela “čarobne” tri osmice koje koriste hrvatski TV kanali HRT i Nova TV.

“U našoj državi toga nema, ali to uopće nije skupo za uvođenje, a olakšava praćenje TV programa gluhim i nagluhim osobama. Dakle, kada se emituje Dnevnik te osobe ukucaju tri osmice na teletext i uključi im se titl te tako bez problema mogu pratiti tu emisiju. Također, HRT ima četiri programa, ali ukoliko su vijesti ili Dnevnik na HRT-u 1, onda na HRT-u 4 postoji tumač znakovnog jezika jer su vijesti identične. U BiH se stalno govori o plaćanju RTV pretplate. Ja razumijem da je to porez, ali ako neko ne može konzumirati taj program koji se emituje, šta će onda platiti, dovoljno je što plaća kablovsku televiziju jer tu opet može pronaći nekoliko kanala koji su njima dostupni i prilagođeni”, pojasnila je Proho.

Anil Kljajić ima 34 godine i izgubio je sluh kada je imao osam godina zbog povišene temperature i upale srednjeg uha. Od tada se privikavao na novi život i kaže kako mu najveću prepreku u normalnom funkcionisanju u društvu predstavlja teško dolaženje do informacija i uskraćenost za iste. Naglasio je kako prije nekoliko godina, kada je BHT emitovao Dnevnik s tumačem znakovnog jezika, uvijek gledao Dnevnik, ali i to da sadašnja jedina emisija na ovom kanalu s tumačem znakovnog jezika “Govor” tišine nije zanimljiva, jer je riječ o “starim” informacijama.

“Zbog toga često pratim Dnevnik na HRT-u i Novoj TV jer postoji opcija da uključim tri osmice na teletextu i onda nemam problema. Također, osobe koje tumače znakovni jezik najbolje je da budu obučene u crno-bijelu odjeću, ukoliko na sebi imaju nešto šareno teško se skoncentrisati na program”, rekao je Kljajić.

Nedostatak certificiranih tumača znakovnog jezika i propusti sistema

Navedenim zakonom je propisano da treba postojati komisija za znakovni jezik koja između ostalog treba popularizovati taj jezik na području cijele države i certificirati tumače. Međutim, ta komisija je formirana, ali se nikada nije sastala ni radila i samim tim nije ni uspostavljen registar.

“Mi imamo malo certificiranih tumača jer ih nema ko certificirati i većina tih tumača radei u nekim drugim firmama i ne mogu izaći s posla da bi uradili taj posao jer uvijek se sve dešava u toku radnog vremena, a ovi koji su slobodni i koji bi mogli raditi, nažalost, nemaju certifikat i onda se uvijek obraćaju udruženjima da im se izda potvrda, ali to je jednokratno samo za tu situaciju i pitanje je da li će im je neko uvažiti”, kazala je Proho.

Uz dobar kurs znakovni jezik se može naučiti za šest mjeseci, a Proho je istakla kako je mnogo građana zainteresovano za njegovo učenje, pogotovo studenti s Filozofskog i Pedagoškog fakulteta, s obzirom na to da se u novom Zakonu o obrazovanju pominje inkluzivno obrazovanje. Dakle, bilo bi poželjno da nastavnici i svi oni koji rade s djecom znaju osnove znakovnog jezika kako bi mogli stupiti u komunikaciju s gluhim i nagluhim osobama. Ipak, dodala je, postoje predrasude o toj djeci prilikom upisa u školu jer svi postavljaju pitanja o tome kako će pratiti nastavu i komunicirati s drugima, a niko ne razmišlja o tome šta oni sve mogu, jer ako imaju oštećen sluh nemaju mentalnih poteškoća.

“Ljudi ne razmišljaju o tome da mogu uspostaviti normalnu komunikaciju i s djecom polako razgovarati jer su oni izuzetno inteligentni, osim što čitaju s usana, gledaju vaš izraz lica i veoma su radoznali, žele uhvatiti svaki momenat i detalj. Ali to drugi ljudi ne razumiju i odmah kažu da se dijete pošalje u Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. Taj centar postoji i radi svoj posao, ali pravo svakog djeteta jeste da ide u onu školu koja mu je najbliža, jer djetetu koje može treba dati mogućnost, a ono koje ne može pohađati nastavu tek onda treba da ide u centar. Dakle, ukoliko ne znate znakovni jezik dovoljno je polako govoriti bez previše gestikulacije i ta osoba će vas razumjeti, a ukoliko ni to ne možete imate olovku i papir. Bitna je volja”, rekla je Proho.

Osim u obrazovanju ova populacija ima problem i prilikom pronalaska posla.

“Nekada su se ljudi u prijašnjem sistemu obrazovali za manuelna zanimanja, odnosno zanate. Postojale su velike fabrike gdje su se oni mogli zapošljavati pa se tako u tekstilnoj industriji moglo zaposliti 30-40 krojača ili u štampariji 23 grafičara ili slovoslagara koji bi radili na štampanju knjiga. Međutim, napredovanjem tehnologije sve je manje zanata i sve je automatizovano i radi se kompjuterski te onda nemate potrebu za zapošljavanjem većeg broja tih ljudi”, pojasnila je Proho.

Život u svijetu tišine

Alen Popović certificirani je tumač znakovnog jezika od 2005. godine, ali ga je naučio i savladao veoma mlad. Naime, on je dijete gluhih roditelja i kaže da ne zna šta je prije naučio maternji ili znakovni jezik.

“Mene su roditelji učili znakovni jezik. S obzirom na to da oni imaju sposobnost čitanja s usana, ja sam im polako i jasno izgovarao određene pojmove koji mene zanimaju, a oni su mi pokazivali taj znak. Ipak, najteže situacije su bile kada odemo kod ljekara. Nije jednostavno prevoditi jer je riječ o dijagnozama i onda je veća odgovornost jer uvijek postoji strah od toga da li ćete sve dobro objasniti objema stranama”, rekao je Popović.

Zbog toga, istakao je Popović, potrebno je da kurseve znakovnog jezika prije svega završavaju ljudi koji obavljaju javne poslove.

“Situacije s kojima se oni susreću svakodnevno su identične kao i kod drugih ljudi. Počevši od šalterske sale, preko ljekara pa do policije. Jer i oni voze pa prilikom zaustavljanja automobila dolazi do nesporazuma i onda takva osoba može dobiti kaznu jer policijski službenik može pomisliti da se neko šali s njim prilikom komunikacije. Također, bilo je i sudara gdje se napiše zapisnik i ljudi ga potpišu, a ne znaju o čemu je riječ”, naglasio je Popović.

Ispričao je i kako su se godinama sva udruženja i savezi zalagala za angažovanje tumača na televiziji, ali da je to bilo bezuspješno te su se tako on i nekoliko njegovih kolega odlučili na pokretanje Informativnog centra za gluhe u vidu multimedijalnog portala na kojem će se plasirati informacije.

“Cilj je bio da ponudimo što više informacija gluhim osobama pored postojanja TV-a. Tako da oni tome imaju pristup, a i mi feedback o tome šta ih interesuje, da li im se nešto manje ili više dopada i šta treba mijenjati. Dalje nam je cilj da u sklopu Informativnog centra obučimo zaposlene u medijima, ali i druge ljude koji obavljaju javni posao, policijske službenike i druge kako bi mogli komunicirati s gluhim i nagluhim osobama”, naveo je Popović.

Ne zna se tačno koliko u našoj državi postoji osoba s oštećenim sluhom, jer one to često skrivaju od drugih i traže pomoć onda kada im se stanje pogorša.

“Često su takve osobe depresivne i povučene jer ne mogu prihvatiti to da ne mogu komunicirati s ljudima koji zapravo i ne pokazuju suosjećanje i razumijevanje za njih. Zbog toga im preostaje da žive u svom svijetu tišine, jer su tu najsigurniji”, zaključila je Proho.

Klix.ba