U BiH se grade objekti koji nezadovoljavaju osnovne uslove za kvalitetan život

Svjedoci smo da danas zgrade u BiH niču kao gljive poslije kiše, a po tome se može zaključiti da je brzina i kvalitet gradnje ključni faktor na tržištu.

Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine u drugom kvartalu 2018. godine broj završenih stanova je 359, što predstavlja nominalni pad za 31,0 posto u odnosu na isti period 2017. godine.

Broj nezavršenih stanova na kraju drugog kvartala 2018. godine je 3.868 i predstavlja rast za 17,7 posto u odnosu na isti period prošle godine.

Svi ovi objekti najčešće se grade po standardnom betonskom principu i bez planske gradnje, čime unaprijed narušavamo kvalitetu života.

U BiH nemamo ministarstvo za prostorno planiranje na državnom nivou, niti imamo zajednički strateški plan kako i na koji način upravljati životnim prostorom. Iz toga proizilazi da na entiteskim nivoima postoje određene strategije, ali da prostorom upravljaju i kantonalni i općinski nivoi vlasti.

Zadnji prostorni plan Kantona Sarajevo zajedno sa pravilnicima, dao je još veću autonomiju načelnicima Općina da bez javnih konsultacija, u određenim situacijama, mjenjaju postojeće regulacione planove, što im polazi za rukom.

Zbog toga se dešava da u posljednje vrijeme imamo vrlo aktuelnu izgradnju kolektivnih stambenih jedinica i to su uglavnom objekti koji nezadovoljavaju osnovne uslove za kvalitetan život. Neki od razloga su spratnost, zbijenost objekata, orjentacija ali i materijali sa kojima se ti objekti grade.

TOKSIČNE MATERIJALE NIKO NE KONTROLIŠE

Sanela Klarić, predsjednica Udruženja Green Council i doc.dr. na BURCH Univerzitetu u Sarajevu za Akta ba je kazala kako po posljednim istraživanjima skoro pa 90 posto vremena mi provodimo unutar objekta, a da skoro pa ništa ne radimo na tome da te objekte učinimo što kvalitenijim za život.

“Izgradnja objekata kolektivnog stanovanja je pozitivna, ali način na koji se ona većinski  radi je ravno katastrofi. Danas prilikom izgradnje spomentih objekata često se zanemaruju osnovni elementi koji mogu dati udobnost i zdrav život unutar objekta.  Mi još uvijek nemamo dovoljno razvijenu tu svijest da oko nas imamo dosta prirodnih, obnovljivih, zdravih i neiskorištenih materijala kojima bi podigli kvalitete života, unaprijedili našu ekonomiju i stvorili nova radna mjesta”, govori Klarić.

Klarić je kazala da ono što je još problem današnje izgradnje, jeste zanemarivanje orjentacije i korištenje sunca koje je jedan od najbitnijih faktora za dezinfekciju i prirodno osvjetljenje prostora.

“Mi smo u BiH tradicionalni bili vezani za brigu o orjentaciji, suncu i pravu na vidik. Sunce je svojevrsno dezinfikacijsko sredstvo, pa znamo da su naši preci znali iznositi svoju garderobu i druge tkanine na sunce kako bi ih prozračili i na taj način očuvali dobro zdravlje i kvalitet života. Danas imamo dosta stanova koji nemaju dovoljno prozračan prostor i onemogućen im je prodor sunčevih zraka, čime dobijamo tzv. bolesne stanove. Još ukoliko su ti stanovi građeni od toksičnih materijala, a često i jesu, jer mi na našem tržištu nemamo inspekcije koje prate sadržaj toksičnih tvari i kvalitet takvih materijala, time situacija u grđevinskom sektoru postaje još gora”, pojašnjava Klarić.

Ono što je danas još upitno, kada je izgradnja u pitanju, jeste vrsta materijala koji su dostupni na tržištu i koji se koriste prilikom izgradnje objekata.

Naše tržište obiluje modernim materijalima za izgradnju koje često niko ne kontroliše, a često sadrže toksične materije štetne po zdravlje čovjeka. Na to ukazuju brojna međunarodna istraživanja koja ukazuju da su posebno toksične unutrašnje boje, PVC materijali, tekstili od vještačkih materijala kao i podne obloge rađene od vještačkim materijala, tretirane ili bojene sa materijalima koji sadrže formaldehid ili slične toksine.

Formaldehid koji se nalazi u sastavu materijala koji se koriste u izgradnji, je supstanca koja je zabranjena u pojedinim zemljama, ali kod nas nemamo pravni okvir niti inspekcije koja bi vršila nadzor nad korištenjem takvih supstanci.

Zabrinjavajuće je i da često preko granica prolaze materijali kojima je rok trajanja istekao a i dalje se koriste, odnosno nude na našem tržištu.

Ono što je u svemu ovome još problem, jeste da građani BiH nemaju izgrađenu svijest, nisi dovoljno informisani, imaju ograničenu kupovnu moć da mogu birati između materijala koji su skuplji ali ekološki prihvatljivi i ovih koji su jeftiniji i veoma često toksični ili imaju veoma kratak vijek trajanja.

UPITNA ENERGETSKA EFIKASNOST

U BiH je trenutno vrlo aktuelna tema energetske efikasnosti kojom se kroz definiciju nastoji postići poboljšanje kvaliteta života ljudi kroz mjere energetske učinkovitost objekta.

“Da bismo provodili projekte energetske efikanosti BiH se zadužuje kroz kredite kod Svjetske banke kako bi podržala projekte obnove javnih objekata kroz mjere energetske efikasnosti. Najčešći projekti koji se obnavljaju jesu škole, vrtići ili bolnice u kojima boravi najranjivija populacija stanovništva. Praksa je međutim pokazala da sve ove javne objekte koje smo obnovili, obnovili smo na način da je glavni fokus bio na rekonstrukciji vanjskih fasada i otvora kao što su vanjski zidovi, krov ili stolarija i da su se obično koristili uvozni materijali, što dovodi do zaključka da smo na taj nači pomogli tuđu ekonomiju”, rekla je Klarić.

Prilikom ovakvih rekonstrukcija su se najčešće koristili materijali koji su dosta jeftini na našem tržištu, sumnjivog kvaliteta i veoma često toksični.

Ovakvom rekonstrukcijom objekata trebalo se riješiti pitanje uštede energije i zamjene enrgenata za zagrijavanje kaže Klarić, ali niti jedan objekat koji je obnovljen na ovaj način nije imao u sebi segment rekonstrukcije ili ugradnje nove ventilacije, odnosno rješavanje rekuperacije zraka po standardima EU koji se odnose na nisko energetske objekte.

Rekuperacija je zapravo sistem ventilacije koji dodatno štedi energiju. U sistemu rekuperacije, zrak koji  je u prostoru npr. ugrijan tokom zimskog perioda, prolazi kroz cijevi, koje prolaze pored cijevi kroz kojie ulazi čisti hladni zrak iz vana, čime se prenosi energiju i dolazi do zagrijavanja vanjskog čistog zrak i na taj način ne trošite dodatnu energiju kako bi grijali, već ju prenosite. Postoje sistemi rekuperacije koji štede čak do 95 posto postojeće energije. Ovakvi sistemi u zemljama EU su obavezni  u niskoenergetskim, pasivnim kućama ili u gotovo nultim objektima.

Kada se postavi pitanje zbog čega to nije urađeno, kao najčešći razlog se navodi cijena izvođenja ovakvih radova ili da projektnom dokumentacijom nije obuhvaćen ovaj segment rekonstrukcije. Na žalost na ovaj neodgovoran način mi našu djeca trujemo jer im nismo omogućili kvalitetan zrak u prostoru u kojem borave i rade.

Energetska efikasnost u svojoj osnovnoj definiciji govori da se energija štedi izgradnjom kvalitenih omotnica, zamjenom prozora ili grijačih elemenata ali uvijek na kraju stoji da se to radi u svrhu poboljšanja života u takvim objektima.

“Zato trebamo razmisliti da što hitnije odgovorno pristupimo planiranju rekuperacije u svim obnovljenim i budućim obnovljenim objektima i svakako u svim novoizgrađenim objektima”, kaže Klarić.

POVRATAK PRECIMA I PRIRODI

Klarić kaže da ono što je neophodno da održimo kvalitet života jeste da se vratimo u prošlost i u prirodu koristeći ju i njene blagodati, dodaje da sigurno imamo velike mogućnosti da možemo koristiti prirodni otpad kao što je vuna, drvo, papir, staklo, glina ili slama za proizvodnju izlolacionih materijala u našoj zemlji. Postoje studije o količini, kvalitetu materijala, tehnologijama kao i rastu zahtjeva za ovim mateirjalima na tržištu.

Poredeći stiropor koji je u startu jeftijini od ovčije vune, ali je njegov vijek trajanja 15-20 godina,a ovčija vuna i slama su materijali koji imaju trajanje od 50 i više godina. Klarić dodaje da materijal koji se treba mijenjati svakih dvadeset godina, uz to se i ne možete reciklirati, ne bi trebao imati prednost u odnosu na spomenute obnovljive, prirodne materijale koji mnogo duže traju i nemjenjaju svoja svojsta a posebno nisu toksični niti štetni po zdravlje.

Prema istraživanjima u BiH se sa preko 1,5 miliona ovaca godišnje ošiša oko 2500 tona ovčije vune, koja u večini slučajeva nije visokog kvaliteta za tekstilnu industriju ali je idealna za proizvodnju izolacije za građevinarske objekte. Količine slame i otpada iz drvne industrije su još veće ali su zasad neiskorištene.

Istraživanja su pokazala još, da korištenjem ovčije vune trebate sedam i po  puta manje energije u proizvodnji nego u proizvodnji mineralne vune. Ono što je još prednost ovčije vune jeste da kod proizvodnje iste dobijamo minimalne emisije karbondioksida, dok kod proizvodnje mineralne vune ona iznosi skoro 2 kg. po 1 kg. proizvedene mineralne vune odnosno 4,2 kg. CO2 za svaki proizvedeni kilogram stiropola.

“Ovdje se ne radio o nekim novim tehnologijama, samo je stvar primjene. Kroz istraživanja koja sam sprovela mi imamo dosta sirovine koje bi koristili i zajedno sa unverzitetima i inudustrijama možemo stvarati neke nove inovativne tehnologije, koje će tretirati prirodne resurse iz otpada. Ovčarstvo se vratilo na nekadašnje stanje, tako da o ovom resursu svakako treba tražiti rješenje. Po analizi stanja žitarica u BiH, istraživanje je pokazalo, da ako se uzme samo 40 posto slame koja se može koristiti u građevinarstvu, jer 60 posto ide u stočnu industriju, mi u BiH praktično možete imati 200.000 tona slame godišnje koja će vam omogućiti pravljenje cca 10.000 pasivnih kuća. Taj materijal se još može kombinovati sa drugima materijalima kroz  nove čiste tehnologije. Na taj način ćemo kroz inovacije i poduzetništvo motivisatii mlade ljude da vide budućnost u inovativnim tehnologijama kroz pokretanje manjih proizvodnih sistema koji će zadovoljiti naše tržište ali i tržište regiona i šire”, govori Klarić.

Ono što je dodatno problem za BiH jeste da mi nismo preuzeli standarde koji tretiraju prirodne materijale niti smo akreditovali laboratorije da mogu certificirati upravo ovakve proizvde za EU tržište i to je nešto što trebamo uraditi što prije da bismo mogli izdavati domaće certifikate za takve nove inovativne materijale i građevisnke elemente. Kompanijama na našem tržištu danas je omogućeno dobijanje samo C certifikata u loklanim institutima i laboratorijama, a za CE certifikat, koji je uslov za izvoz u EU, neophodni su nam preuzeti standardi i akreditovane laboratorije koje bi onda izdavale CE certificate kako našim tako I medjunarodnim kompanijama.

Klarić kaže da je teško sve navedeno promjeniti preko noći ali da radi zdravlja svoje djece treba mo, raditi na tome da stvaramo strateške planove, otvaramo nova zelena radna mjesta, koristimo resurse koji su nam na dohvat ruke, sa kojima smo tradicionalno vezani, koji su zdravi koji nam štede i donose profit.

I.M./Akta.ba