U čemu griješi Irfan Čengić: Biti premijer ili ministar u EU nije rezultat takmičenja popularnosti u “mjesnim zajednicama”

Politički analitičar i kolumnista DEPO Portala Omer Čevra donosi osvrt na turbulencije tokom održavanja posljednjeg Kongresa SDP-a BiH i varnice koje su sijevnule između generalnog sekretara partije Irfana Čengića i njenog lidera Nermina Nikšića.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst prenosimo u cijelosti.

Irfan Čengić je odličan parlamentarac. Ako sutra bude kandidat za načelnika Općine Stari Grad, bez obzira što je previše “zelen” za moje preferencije, ipak bi mu dao glas. Od Općinskog vijeća, oba doma Parlamenta FBiH, do Skupštine Kantona Sarajevo, ovaj ambiciozni mladi političar pokazao je da umije dobiti glasove svojih konstituenata odnosno da marljivo zna raditi u korist svog biračkog tijela.

Redukcije vode i zagađen zrak

U razvijenoj parlamentarnoj demokratiji, kakva BiH još uvijek nije, svaki izabrani zastupnik na bilo kojem nivou države prioritetno mora da štiti interese i da polaže odgovornost onima koji su ga izabrali.

Da bi se lakše razumjelo, jedan zastupnik, npr. u Skupštini Kantona Sarajevo, uopšte ne bi trebao da se javno previše bavi političkim pitanjima Federacije BiH ili RS, da ne govorim države BiH. Zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo treba svoju zajednicu i širu javnost informirati zašto imamo i dalje redukcije vode, zašto je zrak zagađen, kako to da svaki manji udes ili jača kiša proizvedu saobraćajni kolaps u cijelom Sarajevu i treba nuditi rješenja za te probleme, te svoj aktivizam usmjeriti ka rješavanju tih problema.

Ali, kako to kod nas biva, svaki općinski vijećnik se javno više bavi Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem i visokom politikom, drugim riječima, svako gura nos gdje mu nije mjesto, iz jednostavnog razloga što je popularnije i lakše polemisati o tome ko je veći izdajnik nego nuditi konkretna rješenja za probleme u svojim zajednicama. Ovdje ne mislim konkretno na Irfana Čengića, da ne bude pogrešno interpretirano.

Sabotaža Kongresa SDP-a

Održani Kongres SDP-a u subotu izazvao je veliku buru u javnosti, primarno zbog ”indirektnih poruka” koje je delegat na godišnjem odmoru, Irfan Čengić, preko društvenih mreža neukusno i poprilično ispod pojasa, da ne kažem nekulturno i malo nevaspitano, poslao predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću, citirajući Bila Klintona (Bill Clinton) koji je u svojoj knjizi ”Moj Život” napisao kako se i “na svinju mogu staviti krila, ali da je to neće učiniti orlom”. Ovim potezom je Irfan Čengić, očigledno u dosluhu sa svojim “narandžasto-zelenim prijateljima” sa kojima se redovno fotografiše, pokušao na neki način napraviti sabotažu Kongresa SDP-a i medijski umanjiti značaj činjenice da je SDP sa Nikšićem na čelu napravila impozantan izborni rezultat, dala člana Predsjedništva BiH i uspješno formirala vlast na svim nivoima!

Činjenica da je na na Kongresu SDP-a bilo skoro 600 delegata iz cijele BiH i da je podrška za produženje mandata Nerminu Nikšiću bila skoro jednoglasna, predstavlja možda najbolji odgovor na Čengićevu, objektivno, bezobraznu anegdotu o svinji, krilima i orlu.

Fundamentalni demokratski principi

Ono što me ipak najviše iznenađuje kod Čengića, obzirom da se radi o obrazovanom političaru koji je proputovao cijeli demokratski svijet kao zastupnik na raznim nivoima, je njegovo elementarno nepoznavanje osnovnih principa reprezentativne parlamentarne demokratije. Uporno ponavljanje kako je on dobio najviše glasova na određenim izbornim listama, kao i njegove tvrdnje da Nermin Nikšić nema legitimitet kao premijer Federacije BiH jer nije bio direktno izabran na izborima, te kako je neuspjeh da u Vladi sjede ljudi koji ”bukvalno ne mogu ući u Općinsko vijeće u svojoj sredini”, potpuno su u suprotnosti sa fundamentalnim demokratskim principima u zemljama koje su po svom ustavu reprezentativne ili indirektne demokratije.

Premijer uopšte ne mora da bude popularan, jer se on nigdje ne bira direktno. Članovi vlada moraju primarno da budu menadžeri procesa i osobe koje su stručne i uspješne izvan parlamentarnog života i politike, eksperti u svojim oblastima. Da li su to svi ministri u novoj Vladi FBiH je drugi par cipela. Međutim, deplasirana je i netačna Čengićeva tvrdnja da nečija ”izborna popularnost u mjesnim zajednicama”, igra bilo kakvu ulogu na izbor izvršne vlasti u bilo kojoj zemlji.

Većina ministara u Njemačkoj, Austriji, Sjedinjenim državama ili Švedskoj uopšte nisu ljudi kojima je ”izborni legitimitet” ili ”popularnost u mjesnim zajednicama” neka mjera ili ulazna karta da budu članovi vlada, već su to isključivo njihove profesionalne i naučne kvalifikacije i kompetencije i postignuća izvan politike.

Unutarpartijska kriza

Kandidati za premijera se u svim reprezentativnim demokratijama predlažu i biraju u većinom glasova okviru svoje političke stranke, a posljedično tome ih potvrđuje parlamentarna većina dajući im legalitet i legitimitet. Nermin Nikšić je nominiran od svoje političke partije, ali i cijelog političkog bloka, te kasnije potvrđen od parlamentarne većine u Federaciji BiH.

Čengićevi navedeni ”statutarni” razlozi za nedolazak na Kongres mogu samo imati za cilj stvaranje određene unutarpartijske krize, jer valjda je svima jasno kako je usvojeni zaključak prema kojem se produžuje mandat Nerminu Nikšiću u ovom momentu jedini racionalni politički potez, imajući u vidu da SDP kao stranka ima pozitivan trend rasta, naročito u Sarajevu! Pored toga, u ovom trenutku prema svim relevantnim izvorima ne postoji konsenzus oko toga ko bi uopšte trebao biti novi predsjednik SDP-a, pa se može opravdano posumnjati u intencije bilo koga ko svojim aktivnostima svjesno narušava liderski ”momentum” ove stranke u zemlji, iz razloga što bi borba za predsjedničko mjesto sigurno izazvala ”partijsku” krizu, a to bi se samo moglo preliti na uspješno uspostavljenu vlast i posljedično izazvat državnu krizu.

Taktika za povratak SDA na vlast

Da li je možda upravo to nečija zamisao i taktika za povratak SDA na vlast, neka svi procjene sami.

Dakle, Čengiću, kojeg cijenim kao uspješnog političara i mladog čovjeka koji sigurno želi dobro ovoj zemlji i njenim građanima, bilo bi ipak puno pametnije da svoje političke argumente za diskreditaciju onih sa kojima se ne slaže formira na bazi politološke nauke, a ne iz razgovora sa ”čaršijskim” ubleharskim populistima koji su cijeli život posvetili filozofiji ”lezi hljebu da te jedem”.

avaz