U traženju ljudskih prava brojna vrata zatvorena, a kontejneri širom otvoreni

Boriti se za prava, sticati ih ili očekivati da vam ih jedna pravna država da, ponudi? Ništa od ovog nije pogrešno ali je pogrešno misliti da vam država Bosna i Hercegovina, odnosno njeni nadležni, bilo koje pravo neće oduzeti čim prestanete biti po njihovoj mjeri, na sebi nikad primjenjenoj, ugroženi. Jer oni, kako stvari trenutno stoje, prava ne obezbjeđuju nego, moglo bi se narodski reći – udjeljuju. Dijete koje ima autizam po zakonu ima pravo na dječiji dodatak… ili ipak nema?

“Već dva mjeseca traje prepiska između mene i opštine Centar i KS za priznavanje prava na dječiji dodatak za mog sina koji ima invaliditet 100%, prve kategorije. To pravo se njemu sve ove godine osporava zato što nejgov tata ima registriran obrt, koji, dok je radio, redovno je plaćao sve obaveze sve što država traži, punio je budžet. Znam jako puno malih obrtnika, zanatlija, ljudi koji zarade hljeb svojim porodicama. Zašto im se zbog toga oduzima bilo koje pravo onda kada im zatreba?”, pita se Aida Hrnjić, majka djeteta sa poteškoćama.

U ovom sistemu, čak je i posjedovanje automobila, roditeljima djece sa poteškoćama, minus i otežavajuća okolnost.

“Ja sam jednom u ljutnji napisala nekoj bivšoj ministrici za socijalna pitanja u KS, šta očekujete u 21. vijeku, da uzmemo konje i zaprežna kola, i da s tim idemo kroz Sarajevo, ja ne znam drugi način, ako vam posjedovanje automobila toliko smeta. E sad ako imam neki porche ili šta već, sigurno neću ni biti jedna od tih koji će traŽiti dječiji dodatak”, kazala je Hrnjić.

Pazarić, vezanje djece za radijator, protesti… Priča bez adekvatnog epiloga godinu dana kasnije. Prava djece, samo kao privilegija nečije djece? Prava nacionalnih manjina? Prava žena?

“Najveći problem žena Romkinja neobrazovanost i nepismenost. Nisu upućene u svoja prava, nisu upućene šta to može da pruži jedna institucija. Žalosno je to kada znate da jedna žena ne može da popuni običan formular u opštini. Najveći problem je društvo puno predrasuda. Kada vide romsku djevojku ljudi smatraju da je naša tradicija prosjačenje, rana udaja, dosta toga lošeg…”, poasnila je Jovana Barbu iz Udruženja za prava Roma.

Elvira Leka iz Centra za edukaciju Nahla poručuje: “Mi znamo da se mi danas u kompanijama susrećemo sa ovim, kada su u pitanju prava žena sa jednim pojmom staklenog plafona. Žena nema na funkcijama, a broj žena sa fakultetskim doiplomama je veći nego broj muškaraca.”

Svako oduzimanje prava moglo bi se definisati kao nasilje, a nulta tolerancija na nasilje osnovni je preduslov bilo kog napretka.

“Nastojimo da promovišemo tu nultu toleranciju prema nasilju. Vrlo je teško to ljudima prihvatiti ali ne možemo drugačije. Ako ostavimo sivu zonu, je li to sa modricom ili bez modrice, je li vrijeđanje ako se djetetu govori uporno da je glupan… Ako to prepustimo slobodnoj volji onda to nije nikakva zaštita. Samo nulta tolerancija može dovesti do toga da reakcija bude kompletna i adekvatna”, stav je Berine Hečam, psihologinje SOS Dječijih sela BiH.

Nulta tolerancija prema nasilju, kažu građani, ne postoji na sudovima.

“Ja bih ovdje dotakla se pitanja zlostavljanih žena. Sve što policija uradi dobro, opštinsi sudovi, sve što dođe na kantonalni nivo pada, imala sam priliku da vidim, očito je da su potplaćeni jer su argumenti bili prestrašni”;

Poštuju li se ljudska prava u BiH?

“Ne znam”;

“Ne, ne, ne… (Na koji način su ugrožena?) Na sve načine, osjetila sam na svojoj koži, dno dna”;

“Vrlo malo ili u veoma umjerenoj količini”;

“Svakom je ugroženo, ko ima para taj prođe, ko nema”;

“Svjesni smo da ova država ne funkcioniše kako treba. Ljudska prava se ponajmanje poštuju, i od imena i prezimena nekad zavisi hoće li biti ugrožena”, rekli su nam građani.

U traženju ljudskih prava u ovoj državi, mnoga vrata su zatvorena. Širom je otvoren kontejner, u ulici Valtera Perića u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u ovom slučaj kao podsjetnik da nam je jedno od zagarantovanih prava – ono na puko snalaženje.

N1