kovaci kresevo 7 AA 1
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 7, 2021 @ 15:00
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
FIXGEHALT

Kovački zanat toliko je utkan u identitet Kreševa, da bi bez pomena na kreševske kovače bilo besmisleno pisati o ovom malom i čarobnom mjestu u srednjoj Bosni, nekadašnjem sjedištu bosanskih kraljeva. Priča o Kreševu bez osvrta na njegove vrsne kovače u najmanju ruku ličila bi na priču o Mostaru u kojoj se ne govori o Starom mostu i skakačima u Neretvu, ličila bi na priču o Tuzli u kojoj se na kaže da je to “grad soli“. Kovački zanat jednostavno je simbol Kreševa, piše Anadolu Agency (AA).

NER FIT

“I niko nije tako majstorski izrađivao željezne stvari kao kreševski kovači”, reći će narator u dokumentarnom filmu Svetomira Jonića iz 1952. godine. Umijeće kreševskih kovača, opjevano i u brojnim pjesmama, potvrđuje i fenomen potkivanja jaja, a prema narodnoj predaji, bio je to svojevrsni ispit svakog mladog kovača, prije njegove ženidbe. Naime, ako bi mladić znao potkovati jaje to je bio znak njegove zrelosti, kovačkog umijeća, odnosno sposobnosti da izdržava porodicu.

Kreševo je kao rudarsko područje bilo poznato od antičkih, srednjovjekovnih, osmanskih i austrougarskih vremena. Početkom 1878. godine, u Kreševu je bilo čak 19 majdana i oko 90 kovačnica. Samo u selu Vranci, nadomak Kreševa, nalazilo se dvadesetak kovačnica za kovanje konjskih čavala. Vrijeme čini svoje, zanati polahko izumiru, pa su tako i u Kreševu danas ostale aktivne svega tri kovačnice.

Industrijalizacija i zamiranje malih zanata

Frano Martinčević iz Turističkog ureda Kreševa u razgovoru za AA ističe kako je poznato da su se još stari Iliri, prije dolaska Slavena, na ovim prostorima bavili rudarstvom, iskopavanjem ruda i kovačkim zanatom, pa je tako ovaj zanat postao specifičan za cijeli kreševski kraj.

Tekst se nastavlja nakon reklame

U blizni sela Vranci, dva kilometra od Kreševa, nalazi se Oberska jama, koja je bila rudnik i izvor sirovina za kovače koji su radili u selu, to je razlog zašto se razvila jedna mini proizvodnja još u srednjem vijeku. Dolaskom Osmanlija došlo je i do razvoja različitih grana u kovačkom zanatu koje su specifične upravo za kreševki kraj.

“Otkivanje pojedenih predmeta za obradu poljoprivrednog tla, za sječu u šumi, isto tako određenih predmeta koji su se upotrebljavali u kulinarstvu, tako imamo poznati kreševski sač”, kaže Martinčević.

Dolaskom industrijalizacije u vrijeme Jugoslavije dolazi i do fokusiranja radne snage na industrijsku proizvodnju, kada se formira i fabrika kovanog alata Čelik Kreševo. Martinčević pojašnjava kako je dobar dio ljudi, koji su tradicionalno naslijedili kovački zanat od svojih porodica, počeo raditi u novoj fabrici, pa je tako i zamro taj malozanatski ili manufakturni način rada. Tako su počele iščezavati i stare kovačnice tzv. duganje, koje su kao pogon koristile vodu.

“Nažalost, u zadnjih 25 godina dolazi do jednog odumiranja tog zanata, ne samo u Vrancima i Kreševu, već i u cijeloj zemlji, pa i u tradicionalnim mjestima gdje se to radilo, Varešu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci. Jednostavno zanati umiru, da li zbog tehnološkog razvoja ili velikog uvoza iz inostranstva. Imamo još uvijek nekoliko živućih kovačnica, gdje se ‘semi’ otkiva na isti način kao što se nekada radilo u prošlosti. Ipak tehnologija je ušla i u ovaj prostor”, kazao je Martinčević.

Kreševsku tradiciju čuva najmlađi kovač u BiH

Ekipa AA posjetila je jednu od svega tri aktivne i danas najveću kreševsku kovačnicu, koja je osnovana 1983. godine kao mala kovačka radionica u porodičnom vlasništvu. Danas ona djeluje pod nazivom Talk, a izrađuje ručno kovani alat za poljoprivredu, građevinarstvo, šumarstvo, rudnike i željeznicu. Za ovu kovačnicu kažu da je jedna od posljednjih u regionu u kojoj se kuje alat na tradicionalni način. Proizvodi iz ove kovačnice izvoze se u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju, Njemačku…

Ono što je svakako ohrabrujuće jeste da kovačnica zapošljava i značajan broj mladih, među kojima je i 30-godišnji Armin Neradin. Iako po zanimanju šumski tehničar, Neradin je, kao i većina uposlenika, iz porodice kovača, tako je počeo raditi ovaj posao. U ovoj kovačnici radi već sedam godina.

Prve korake i prvo znanje o kovačkom zanatu stekao je od oca, koji je radio u kovačnici Čelik Kreševo. Ipak, kaže kako najveću zahvalnost duguje Zijadu Dugaliću, kod kojeg je “kovao” zanat, a za kojeg kaže da je bio prvi kovač Jugoslavije.

Ističe kako je ponosan što radi ovaj posao, prvenstveno zbog činjenice što ga danas praktično nema, što izumire.

“Mislim da sam čak jedan od najmlađih kovača u BiH. Kada razgovaram o tome s kolegama, oni mi kažu da nisam jedan od najmlađih već sigurno najmlađi kovač u državi. Naravno, još nisam usavršio neke stvari, ali čovjek uči dok je živ”, ističe Neradin.

Čuvanje zanata kroz prenošenje znanja

Neradin otkriva kako bi kao kovač najviše volio da nekoga pouči i na njega prenese svoje kovačko znanje, čime potvrđuje svoju ljubav prema ovom zanatu, šta taj zanat znači za kreševski kraj, ali i narodnu poslovicu da “nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati”.

“Vrhunac za mene bio bi da nekoga obučim, ostavim ga iza sebe da radi i da se ovo prenosi s majstora na majstora. Tako može sigurno opstati”, uvjeren je Neradin.

Ovaj mladi čovjek ostao je u domovini, iako je imao ponude da ide u Sloveniju.

“Mislim da su danas gazde počele malo više cijeniti radnike, jer vide da omladina ide vani. Imao sam ponude u Sloveniji, gdje nije bila nešto veća zarada od one koju imam ovdje. Ja nisam mogao da idem iz svoje domovine, od svojih roditelja, svoje braće i sestara, da živim gore za nešto malo više para”, kaže Neradin.

Radno vrijeme u kovačnici počinje u 7.00 sati, kuje sjekire, krampe, motike, kompletan poljoprivredni alat. Pravi i poznate kreševske sačeve, koje izvoze čak i u Kanadu.

Mladima poručuje kako se ne trebaju bojati kovačkog posla.

“Neka se ne boje ovog posla, slobodno neka dođu i vide. Ja mislim da je 100 puta teže raditi na građevini, pod otvorenim nebom, nego ovdje. Mislim da je ovo i jedan od plaćenijih poslova u našoj regiji”, zaključuje mladi kovač Armin Neradin.

 Pola vijeka u kovačnici

Jozo Ban, također uposlenik kovačnice, pola vijeka je proveo u sektoru metalurgije, u kreševskim kovačnicama radi od davne 1971. godine. Otac, stric, svi u porodici bili su kovači.

“Roditelji su mi bili zanatlije, ćaća, stric. Ja sam to nastavio. Ima još nade (op. a. za kovački zanat), ali da Bog da”, kaže Ban, te dodaje:

“U našoj kovačnici radimo punom parom. Ovdje radimo sve, sjekire, krampe, motike, lopate, sve neophodno za poljoprivredu. Radimo i dijelove za automobilsku industriju. Izvozimo u Sloveniju, Njemačku.”

Kada je u pitanju budućnost kovačkog zanata i nije pretjerano optimističan. Kako kaže, nema više onih vremena kada je za ovaj zanat postojala trogodišnja škola, danas je sve drugačije.

“U mom selu bile su tri kovačnice, danas nema nijedne”, zaključuje Ban

LIDER