16.04.
Predstava je namijenjena za uzrast od prvog do petog razreda, s tim da i djeca predškolskog uzrasta svakako mogu biti dio ove divne priče.
„Dječak koji ne želi da odraste“ ima u potpunosti pedagoško-odgojnu ulogu koja se ogleda u unapređivanju komunikacijske i receptivne vještine, afirmaciji sistema vrijednosti koji je neprolazan, razvoj ljubavi prema porodici, prirodi, životinjama, prijateljstvu i međusobnom uvažavanju, te razvoj čitalačkih interesa i čitalačke kulture.
Priča je to o dječaku Dini koji ne želi da odraste jer je sretan u svom svijetu mašte, igre, pjesme i plesa, i ne želi postati dio svijeta odraslih u kojem svi negdje žure, trče, i nemaju vremena za ono što je najvažnije a to je porodica.
Tata, koji shvata o čemu se radi, pokušava sinu Dini objasniti da će on htio ili ne htio jednog dana odrasti a da u tom surovom svijetu odraslih nikada ne smije izgubiti najvažnije osobine koje svaki čovjek mora da posjeduje. Najboli primjer za to kakav treba biti je Dinin tata, koji je raspjevan, rasplesan, čita priče za laku noć Dini i njegovim prijateljima i uvijek pronađe vrijeme za svog kreativnog i maštovitog sina.
Dio odrastanja svakog djeteta trebala bi da bude i pozorišna umjetnost. Taj svijet iluzije, mašte, kreiranje nekog malog zamišljenog svijeta je pravo svakog djeteta. Stoga je zadatak odraslih da obezbijede uslove najmlađima da budu dio jednog takvog zamišljenog okruženja, koje im omogućava da u njemu sami određuju pravila, zakone i ograničenja.
Jedna od definicija glume kao pozorišne umjetnosti glasi: Gluma je igra. Ako je gluma igra, a jeste, onda je ona najbliža najmlađma. Ako je gluma igra, ona bi trebala biti sastavni dio odrastanja svakog djeteta. Pozorišna predstava je najbolji način da se kod najmlađih podstiče razvoj mašte i kreativnosti. Kroz pozorišnu predstavu djeca mnogo toga mogu da nauče. S toga je i pedagoško-odgojni aspekt jedna od bitnijih činjenica koja ukazuje na važnost gledanja pozorišnih predstava kao i uzimanje učešća u istima.
Izuzetno značajno da roditelji, nastavnici i svi u okruženju djeteta teže tome da, i u ovom vremenu žurbe i otežane egzistencije, dijete ima kvalitetne i odgovarajuće kulturne sadržaje u svom životu i odrastanju.
Pravo djeteta na kulturu je i sadržano u članu 31. Konvencije o pravima djeteta, kao veoma važno za razvoj ličnosti i neophodno za razvoj društva, ali to često izgubimo iz vida.
