Ukrajinac opisao dvije godine ruskog zarobljeništva: “Ponavljaju vam tri rečenice, sunce sam vidio jednom”

Četiri godine nakon što je Rusija pokrenula invaziju punog razmjera na Ukrajinu, rat se i dalje vodi daleko od linija fronta, iza zaključanih vrata, u ćelijama bez prozora i u tišini.

Hiljade Ukrajinaca ostaju u ruskom zarobljeništvu. Drugi su se vratili noseći uspomene koje s mukom pokušavaju pretočiti u riječi.

Jedan od njih je Oleksii, ukrajinski vojnik 13. brigade Ukrajinske nacionalne garde “Khartiia”, koji je proveo skoro dvije godine u ruskom pritvoru.

Govoreći za Kyiv Post, opisao je mučenje, psihološki pritisak i ono što on naziva sistematskim pokušajem brisanja zatvorenika kao pojedinaca, dok se držao za jedan jedini razlog za preživljavanje: svoju novorođenu kćer.

Od obuke u inostranstvu do fronta u Harkivu

Oleksii se pridružio ukrajinskoj vojsci 25. februara 2022. godine, dan nakon što je Rusija započela invaziju punog razmjera. Do 2024. godine, borio se više od dvije i po godine.

Služio je u 13. brigadi, novoformiranoj jedinici Nacionalne garde koju opisuje kao “brigadu novog modela”, ističući modernu obuku, napredne tehnologije, medicinu na bojnom polju i saradnju sa zapadnim instruktorima.

“Nismo metli parade. Sve je bilo u obuci, taktici, učenju kako preživjeti i pravilno obaviti posao”, rekao je.

“Rukovao sam se sa smrću”

Jedan trenutak iz borbi ostaje urezan u sjećanju.

Oleksii je bio u rovu, održavajući radio vezu sa komandantima, kada je ruski FPV dron uletio direktno u njegov položaj.

“Sletio je samo nekoliko centimetara od mene i nije detonirao”, rekao je. “U tom trenutku, rukovao sam se sa smrću”, dodao je.

Rekao je da je bacio dron iz rova i nastavio borbu.

Broj telefona zapamćen baš na vrijeme

Nekoliko dana prije zarobljavanja, Oleksii je uradio nešto što nikada ranije nije tokom godina u ratu: naučio je napamet broj telefona svoje supruge.

“Ne vjerujem u misticizam. Ali iz nekog razloga, neposredno prije tog raspoređivanja, naučio sam njen broj napamet”, rekao je.

Nakon što je zarobljen, to sjećanje je postalo presudno. Poznavanje broja mu je omogućilo da na kraju prenese vijest svojoj porodici da je živ.

Tokom zarobljeništva, rekao je, ponavljao je broj svaki dan, bojeći se da bi, ako ga zaboravi, mogao potpuno nestati.

“Prestajete biti osoba”

Oleksii je zarobljen 8. juna 2024. godine, nakon što su ruske snage pregazile njegov položaj u regiji Harkiva. Njegova municija je bila potrošena, a otpor više nije bio moguć.

Ono što je uslijedilo, kaže on, nije bilo samo zatvaranje već sistematski proces dehumanizacije.

“Nismo imali imena. Niti prezimena. Nisu nas zvali vojnicima niti zarobljenicima. Samo uvrede. ‘Khokhol’. To je to”, rekao je.

Prema Oleksiiu, stražari su od prvih dana stavili do znanja da je sam identitet bio meta.

“U nekom trenutku uhvatite sebe kako mislite da se pretvarate u nešto bezlično. Kao da više ne postojite”, rekao je.

Lažna pogubljenja i prijetnje

Oleksii kaže da su mu ruski istražitelji više puta prijetili pogubljenjem, i izvodili lažna strijeljanja kako bi pojačali strah.

“Dvaput su mi pucali iznad glave. Dvaput su mi prislonili pištolj na čelo i povukli okidač sa praznim okvirom”, rekao je.

Tokom ispitivanja, rekao je, ruski kontraobavještajci su tražili informacije daleko iznad onoga što bi običan pješadinac s fronta mogao znati, uključujući lokacije protivvazdušne odbrane, rute snabdijevanja i komandne štabove.

“Znali su da ne mogu odgovoriti. Ali su ipak nastavili pitati. Pod prijetnjom strijeljanjem”, dodao je.

“Tvoja porodica te je napustila”

Oleksii kaže da je psihološki pritisak bio konstantan i proračunat.

“Svaki dan su nam govorili iste stvari. Vaše porodice su vas napustile. Vaše žene su se razvele od vas. Ukrajina vas ne treba”, prisjetio se.

Stražari su više puta tvrdili da je ukrajinska država zaboravila svoje zarobljenike.

“Govorili su da naše komandante više nije briga jer više nismo borbene jedinice. Da smo beskorisni”, dodaje.

Cilj je, rekao je, bio natjerati zatvorenike da prihvate ideju da preživljavanje više nije važno.

“Željeli su da povjerujete da vas niko ne čeka”, rekao je.

Život bez sunčeve svjetlosti

Oleksii je rekao da su zatvorenici držani u zatvorenim ćelijama, prozora prekrivenih metalnim limovima. U skoro dvije godine zarobljeništva, sunce je vidio samo jednom.

“Nije bilo neba, ni vremena, ni osjećaja za vrijeme. Samo ćelija”, prisjeća se.

Izgubio je 15 kilograma dok je bio u ruskom zarobljeništvu.

“Pretvorili su nas u žive mrtvace”, rekao je.

“Vi ste u Bjelorusiji”

Oleksii nije znao da ga oslobađaju do posljednjeg trenutka.

Sa povezom na očima i vezan, ukrcan je u transportni avion. Pretpostavio je da ga prebacuju dublje u Rusiju, možda na decenije.

Zatim je čuo glas kada su se vrata aviona otvorila.

“Momci, izdahnite, vi ste u Bjelorusiji. To je bio trenutak kada sam sebi dozvolio da se nadam”, prisjetio se Oleksii.

Čak i tada, stražari su upozoravali da bi bilo kakvo “loše ponašanje” moglo otkazati razmjenu i poslati ih nazad.

“Kada su nam konačno rekli da je to razmjena, još uvijek nisam mogao vjerovati. Emocije je nemoguće opisati”, rekao je.