Ukrajinac opisao torturu u ruskom zarobljeništvu: “Rukovao sam se sa smrću”

Ukrajinski ratni zarobljenik Oleksij, pripadnik 13. brigade Nacionalne garde Ukrajine, ispričao je za Kyiv Post kako je preživio skoro dvije godine u ruskom zarobljeništvu.

“Ne krijem se, možete objaviti moje ime”, rekao je.

Vojsci se pridružio 25. februara 2022, dan nakon početka ruske invazije. Njegova jedinica bila je novoformirana i, kako kaže, fokusirana isključivo na savremenu obuku, taktiku i preživljavanje, uz podršku zapadnih instruktora. Kada su ruske snage 2024. pokrenule novu ofanzivu u Harkivskoj oblasti, njegova brigada je upućena na sjever da zaustavi napredovanje prema Harkivu. “Zadatak je bio jasan – zadržati liniju”, prisjeća se.

Rat, kaže, brzo postane svakodnevica, ali svakodnevica stalne opasnosti. Ruske snage su se oslanjale na artiljeriju i dronove, precizno gađajući položaje. Tvrdi da su pucali čak i tokom izvlačenja ranjenih i poginulih vojnika. Jednom je, nenaoružan, pokušavao izvući tijelo saborca dok su ga nadlijetali dronovi.

“Bilo je jasno da nikoga ne napadam, ali su ipak otvorili vatru”, kaže.

Posebno pamti trenutak kada je FPV dron pao u njegov rov, svega nekoliko centimetara od njega – i nije eksplodirao.

“Kao da sam se rukovao sa smrću”, rekao je. Izbacio ga je iz rova i nastavio borbu.

Nekoliko dana prije zarobljavanja napamet je naučio broj telefona svoje supruge, što mu je kasnije omogućilo da porodici javi da je živ. Zarobljen je 8. juna 2024, nakon što je ostao bez municije i više nije mogao pružati otpor.

Ono što je uslijedilo, opisuje kao sistematsko ponižavanje i brisanje identiteta. Zarobljenike su vrijeđali i zvali pogrdnim imenima. Tokom ispitivanja su mu prijetili strijeljanjem i izvodili lažna pogubljenja, pucajući iznad glave ili povlačeći obarač praznog pištolja. Tražili su informacije koje obični vojnik s prve linije ne može imati, ali su pritisci i prijetnje nastavljani.

Psihološki pritisak bio je stalan. Govorili su im da su ih porodice napustile i da ih država više ne želi. Ćelije su imale prozore prekrivene metalnim pločama; sunce je, kaže, vidio samo jednom u gotovo dvije godine. Smršao je 15 kilograma i svjedočio mučenju drugih zatvorenika.

Da bi spriječio potpuni psihički slom, namjerno je pokretao rasprave među zatvorenicima, samo da bi ih natjerao da razgovaraju i ostanu prisebni.

“Najgore je kad se čovjek zatvori u sebe”, kaže.

Za razmjenu nije znao do posljednjeg trenutka. S povezom na očima ukrcan je u avion, uvjeren da ga vode dublje u Rusiju. Tek kada su mu rekli da se nalazi u Bjelorusiji, shvatio je da postoji nada. Ipak, ni tada nije bio siguran da će razmjena zaista biti provedena.

Oleksij naglašava da njegova priča nije izuzetak. Tvrdi da Rusija sistematski krši prava ratnih zarobljenika i da pritvara i civile kako bi ih koristila u pregovorima.

“Cijena rata nisu brojke ni novac, nego ljudski životi”, poručuje.

Svjestan je da će njegova kćerka odrastati obilježena ratom.

“Učinit ću sve da barem odraste u slobodi”, zaključio je.