Uprkos hendikepu, ova mama brine o kućanstvu, djeci i poslu

Dubravka Novak ima samo jednu ruku, i to s deformacijom, međutim, ona bez problema vozi auto, traktor, ima svoju firmu, i brine o troje djece koju ona i suprug Miroslav imaju

Iako je rođena bez desne i s deformacijom lijeve ruke na kojoj ima tri prsta, Dubravka Novak (38) živi je dokaz da prepreke, pa i one najteže, možemo otkloniti ako zaista vjerujemo da to možemo, piše 24sata.hr.

Odmalena je pokazivala da za nju ne postoje granice i savršeno se uklapala među vršnjake. Rođena je u Varaždinu, a djetinjstvo je provela u Sudovčini, nedaleko od Ludbrega. Nakon što je upoznala Miroslava (39) i udala se za njega, par živi u sretnom braku u Selnici u Međimurju. Imaju kćer Saru (9), koja je završila 3. razred, i blizance Erika i Roka (8), koji su završili 2. razred OŠ Selnica.

– U osnovnoj školi je bilo malo zadirkivanja zbog mog hendikepa, čak su me neki nazivali i Kapetan Kuka, ali nisam zamjerala vršnjacima. Puno su mi i pomogli, nosili torbu do škole ili druge stvari koje su mi bile teže. Družila sam se s njima i osjećala da sam ista kao oni. Često sam ih kopirala. Sve što su oni radili s dvije ruke, ja bih radila s jednom – priča nam Dubravka.

Za takav moj stav, nastavlja Dubravka, zaslužan je otac koji mi nikad nije dao da odustanem od nečega.

– Kad bih mu rekla da nešto ne mogu, pitao bi me: ‘Jesi li probala?’. I ja bih probala i shvatila da mogu sve. Nisam se nikad predavala, i to što nisam uvijek mogla sve napraviti od prve, nije me obeshrabrivalo.

Pokušavala bih ponovno i ponovno, dok ne bih uspjela – rekla je. Iako nisu radili nikakve pretrage kako bi utvrdili zašto se rodila bez ruke i prstiju, pretpostavlja da je to zbog toga što je njezina mama u vrijeme trudnoće s njom radila u lakirnici u kojoj su se lakirale slamnate košare pa je udisanje otrovnih spojeva naštetilo plodu. Uprkos tome, imala je sretno djetinjstvo.

– Moje odrastanje je ključno za sve što sam postigla. Roditelji me zbog invalidnosti nikad nisu skrivali – kaže Dubravka, koja je odmalena pokazivala da za nju ne postoje granice. U osnovnoj školi naučila je voziti i bicikl.

Uz upornost, veliku je spretnost pokazala i za volanom pa s tri prsta svakodnevno vozi i auto u kojemu je za nju prilagođen automatski mjenjač. Veliki izazov su joj i motocikli te obožava motosusrete koje posjećuje sa suprugom Miroslavom.

– Supruga sam upoznala na motosusretu u Varaždinu prije 12 godina. Tri godine kasnije smo se vjenčali. Kad sam ga ugledala, osjetila sam uzbuđenje i one neke mjehuriće u trbuhu. Jednostavno sam znala da je on čovjek s kojim želim provesti život. Rekao mi je da je, kad me ugledao, osjećao isto i da me nikad nije gledao kao invalidnu, nego kao normalnu osobu. On vozi kamion u Austriji. Dolazi svaki petak i odlazi u nedjelju. Djeca i ja mu se jako veselimo kad dođe.

Jako je pažljiv prema meni i brižan je otac. Kad je kući, pomaže nam u kućanskim poslovima, u peglanju ili kuhanju. Nedjeljom ponekad mene i djecu pošalje na misu, a on kuha – kaže Dubravka.

Dodaje da joj jako nedostaje suprug te se nada da će se, jednog dana kad im krene posao s dječjim vrtićem kojeg je otvorila prije dvije godine, i za njega možda tamo naći posla. Dubravkino samopouzdanje je golemo, kao i podrška supruga i njegovih roditelja s kojima žive. Dok nije imala djece, bojala se kako će jednog dana prematati svoju djecu.

Međutim, suprug i svi oko nje su je bodrili i od prvog dana je sve troje sama prematala. Uprkos hendikepu, trudila se djeci pružiti sve, pa zato nikad nisu osjetili da im je mama drugačija. Štaviše, kad bi crtali mamu, nacrtali bi je s dvije ruke. Za Saru i blizance trebala joj je samo mala pomoć kad su se rodili, i to kod kupanja.

– Bojala sam se da ih neću moći prematati i nositi, ali sam se usavršila. Suprug Miroslav je bio moja snaga. Bodrio me i neprestano mi ponavljao da ja sve to mogu te je na kraju sve ispalo dobro – kaže Dubravka, koja je još kao djevojčica naučila voziti i traktor.

– Tata je vadio krompire u polju i rekao mi da traktor pomaknem malo naprijed jer mu smeta. Pomaknula sam ga bez problema. Bila sam strašno ponosna. Kasnije sam dobila i dozvolu za traktor – priča Dubravka.

Pomalo se brine da djecu kad uđu u pubertet ne zadirkuju prijatelji. Sad kad ih pita netko za njezine ruke, oni kažu da se mama takva rodila, da je ona mama koja sve može. I to je istina, jer ono što ne može rukama u kuhinji ili u nekom drugom poslu, pomaže si nogama, koljenima, zubima…, pa tako suprugu i djeci redovno peče torte i kolače bez ičije pomoći.

Sad su joj mala pomoć i djeca dok je suprug na poslu. Čiste i spremaju svoje sobe, postavljaju stol za ručak, idu po povrće na vrt. Sara kuha kafu, a Erik peče palačinke. Osim u ulozi žene, vozačice i majke, njezin trud i upornost su se isplatili. Ostvarila je snove te se dokazala i kao žena poduzetnica. U Hrastovljanu je otvorila dječji vrtić.

– Ideja se rodila prije sedam godina. Nikad nisam htjela ovisiti ni o kome, nego imati nešto svoje te zarađivati i skrbiti za porodicu kao i moj suprug. Dječji vrtić koji sam otvorila sa suprugom bio je pun pogodak. U mojoj bivšoj općini Martijanec najbliži vrtić udaljen je osam kilometara. Popunjen je pa djeca nemaju gdje. Roditelji su morali voziti djecu u susjedne općine i gradove. Odlučila sam to promijeniti i otvorila vrtić Duda. Zaposlila sam odgojiteljice i kuharicu. Vrtić je proradio prije dvije godine – kaže Dubravka, koja se po završetku srednje škole zaposlila, a nakon godine dana rada podnijela je zahtjev za invalidninu.

Invalidninu je prekinula i sad radi u svojem vrtiću. Uglavnom vodi brigu o nabavci i oko dokumentacije. Njezin vrtić prima tri dobne skupine, do 52 djece, te ima sedmero zaposlenih, a dvije tete su na porodiljnom dopustu. Nedavno je iz Evropskog socijalnog fonda dobila 2,718.108 kuna kako bi uvela u vrtić i drugu smjenu.

Vrtić raspolaže modernom opremom i brojnim igračkama. Na zemljištu iza vrtića posadili su voće, a suprug je izradio klupice. Borit će se za eko zastavicu kako bi djeca mogla imati pravi vrt, saditi i učiti o prirodi te jesti ekološke proizvode, o čijem će rastu i sami brinuti.

Uprkos hendikepu, obožava plivati, pa ima i plivačke medalje, a odlazi redovno u teretanu i živi zdravim sportskim životom. Ako joj i nešto nije išlo od prve, to je nije obeshrabrilo. U svemu su joj vodilje bile tatine riječi: ”Probaj”, koje su je uvijek tjerale naprijed, kao i suprugove riječi: “Kad ti vidim taj sjaj u očima, znam da ćeš uspjeti”. I uspjela je.