Uprkos razaranju Gaze, Hamas je već postigao cilj: Gubi li Izrael rat?

Za razliku od Pojasa Gaze, Zapadna obala bila je daleko očitije poprište sukoba između Palestinaca i Izraelaca kroz proteklih nekoliko godina. Budući da je Zapadna obala privlačila i pažnju međunarodnih medija, za Hamas i druge militantne skupine, ovdje je bilo prikladnije poprište za nacionalistički palestinski oružani otpor.

Doista, činilo se da je Izrael to prepoznao: uoči 7. listopada izraelske su snage bile zauzete nadziranjem Palestinaca na Zapadnoj obali, pod pretpostavkom da Gaza predstavlja malu prijetnju osim povremene raketne vatre, piše Foreign Affairs.

No, iznenadni napada Hamasovih militanata 7. listopada bio je u radikalnoj suprotnosti s tim. Da bi pokrenuo svoj smrtonosni napad u zoru, Hamasovo vojno krilo sa sjedištem u Gazi diglo je u zrak granični prijelaz Erez s Izraelom i probilo sigurnosnu barijeru Gaze na brojnim točkama.

U napadu je ubijeno više od 1200 Izraelaca, a Hamasovi militanti uzeli su više od 240 taoca. Napadači su jasno predvidjeli vojni odgovor velikih razmjera koje je Izrael pokrenuo na Gazu. Istovremeno, izraleski odgovor rezultirao je ogromnim civilnim žrtvama i velikim razaranjem u Pojasu Gaze, što je izazvalo pažnju među svjetskim čelnicima i međunarodnim medijima. Nakon što je godinama bila u drugom planu, Gaza je postala srce izraelsko-palestinskog sukoba, piše Foreign Affairs.

Kakve je promjene uveo Sinwar?

To ujedno dovodi i do postavljanja važnih pitanja o vodstvu Hamasa. Naime, ranije se pretpostavljalo da su vođe Hamasa izvan tog teritorija, odnosno da su čelnici smješteni u Ammanu, Damasku i Dohi. Ali to je shvaćanje davno zastarjelo. Od 2017. kada je Yahya Sinwar preuzeo vodstvo Hamasa u Gazi, Hamas je prošao kroz organizacijsku promjenu u odnosu na samu Gazu.

On je učinio taj teritorij autonomnijim od Hamasovih vanjskih vođa, a također je predsjedao strateškom obnovom Hamasa kao borbene sile u Gazi. Posebno je ciljao na poduzimanje ofenzivnih akcija protiv Izraela i povezivanje Gaze s većom palestinskom borbom.

Istodobno je prilagodio strategije pokreta kako bi se uzeli u obzir evoluirajući događaji na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu. Paradoksalno, umjesto izolacije Gaze, izraelska blokada zapravo je pomogla da se taj teritorij vrati u središte svjetske pozornosti.

Hamas ima četiri politička centra moći, a to su Gaza, Zapadna obala, izraelski zatvori i vodstvo koje živi vani. Od ovog navedenog, vanjsko vodstvo, koje vodi Hamasov politički biro, općenito ima utjecaj na politiku. Sa svojih sjedišta u inozemstvu, ti su vođe zadržali kontrolu nad vojnim krilom pokreta u Gazi, poznatim kao Brigade Qassama.

Pa kako je organizacija unutar Gaze dobila veći utjecaj s vremenom? Na to je utjecalo više čimbenika kao što su pobjeda Hamasa na izborima 2006. i formiranje vlade. Nakon što je Izrael pojačao svoju blokadu, čelnici Gaze uspjeli su ostvariti prihod kroz trgovinu putem svoje tajne mreže tunela, čime je organizacija u Gazi postala manje ovisna o ekonomskoj potpori dijaspore. Tenzije nakon Arapskog proljeća i gubitak dijela financijske pomoći su također oslabile vanjsku organizaciju Hamasa.

Tako je još 2013. godine Ghazi Hamad, stariji član Hamasa, rekao da je odlazak iz Sirije puno pomogao rukovodstvu Gaze. “Ne kažem da je Gaza pretekla vođe izvan Gaze, ali sada postoji veća ravnoteža između to dvoje.”

Kako je jačalo vojno krilo?

Rastuća autonomija Hamasove vojne organizacije također je bila jasna u slučaju Gilada Shalita, izraelskog vojnika koji je otet i odveden u Gazu 2006. Ahmed al-Jabari, vođa Brigade Qassam, bio je taj koji je pregovarao o njegovu oslobođenju.

Prema dogovoru, izraelski vojnik je pušten u zamjenu za 1027 palestinskih zatvorenika koji su držani u izraelskim zatvorima, a mnogi su Palestinci to vidjeli kao veliku pobjedu Hamasa u Gazi. Izrael je ubio Jabarija godinu dana kasnije, otvarajući novu vojnu ofenzivu na pojas Gaze poznatu kao operacija “Stup obrane”.

Istovremno je rastao utjecaj Brigade Qassam koji su se, za razliku od vanjskih vođa, doista na terenu borili protiv Izraela. U znak priznanja rastuće važnosti brigada, 2013. tri njihova člana pridružila su se političkom birou Hamasa, dajući oružanom krilu novu i izravnu ulogu u političkom odlučivanju.

Ponovno naoružavanje

S dolaskom Sinwara, došle su i brojne promjene. Sinwar je bio ključna figura u uspostavi Hamasovog vojnog krila 1980-ih. Zatim je proveo 22 godine u izraelskim zatvorima, gdje je pomogao u izgradnji Hamasovog vodstva, a pušten je na slobodu u u listopadu 2011. kao dio dogovora u kojem je pušten Shalit.

Sinwar je imao proaktivnu viziju palestinske oružane borbe: za njega su samo ofenzivna sila i utvrđivanje moći mogli otvoriti put pravednijim pregovorima s Izraelom. Nakon što je postao Hamasov moćnik u Gazi, počeo je provoditi ovu viziju u praksi. Stoga je nastojao iskoristiti Hamasovu kontrolu nad pojasom kako bi izvukao daljnje ustupke od Izraela te je nastavio širiti Qassam brigade, za koje analitičari procjenjuju da su narasle s manje od 10.000 boraca u prvom desetljeću ovog stoljeća na oko 30.000 ili više.

Sinwar je tijekom 2018. i 2019. uspio postići relativno ublažavanje izraelske blokade orkestriranjem prosvjeda Marša povratka na barijerama Gaze s Izraelom. Hamas je iskoristio prosvjede za raketiranje Izraela.

Kao odgovor na ovu strategiju pritiska, Izrael je u konačnici sklopio niz sporazuma koji su omogućili ograničeno otvaranje nekoliko graničnih prijelaza, kao i povećana sredstva iz Katara koja će se isporučivati u Gazu za plaćanje državnih službenika.

Ipak, mnogi Palestinci i u Gazi i na Zapadnoj obali ostali su skeptični prema Hamasu, optužujući ga da koristi marševe kako bi odvratio pažnju od rastućih kritika na račun svoje vladavine i upotrebe sile samo za obranu vlastitih interesa u Gazi.

Ono što je također značajno jest da je sve veći vodstva Gaze prema Palestincima izvan Gaze došao nedugo nakon što su Bahrein, Maroko i Ujedinjeni Arapski Emirati normalizirali odnose s Izraelom. Ulaskom u ove sporazume uz posredovanje SAD-a – poznate kao Abrahamov sporazum – ove su arapske zemlje jasno dale do znanja da su spremne poduzeti takav povijesni korak usprkos prijetećoj perspektivi izravne izraelske aneksije Zapadne obale. Za Palestince, to je velikom većinom smatrano izdajom. Tako se u trenutku kada su arapske zemlje davale do znanja da više neće braniti Palestince, Hamas u Gazi zalagao za Zapadnu obalu i Jeruzalem.

Od 2021, Hamas je također istaknuo solidarnost s Palestincima protiv rastućih izraelskih prijetnji džamiji Al Aqsa u Jeruzalemu, palestinskom nacionalnom simbolu.

U tom kontekstu, Hamasova operacija koja se odigrala 7. listopada, a koju nazivaju “Potop Al Aqsa”, dio je iste logike upotrebe ofenzivne sile za obranu palestinskih teritorija kao cjeline. Naime, čini se da je odluka o napadu došla iz Hamasove organizacije u Gazi i nije uključivala vanjsko vodstvo pokreta.

Druga strana priče

Od ovog posljednjeg rata s Izraelom, Hamas je također razvio usklađenu medijsku strategiju kako bi naglasio središnje mjesto Gaze u palestinskoj borbi. Najvažnija je bila sposobnost grupe da komunicira s vanjskim svijetom tijekom borbi. Unatoč nestanku Interneta u Gazi, intenzivnom izraelskom bombardiranju i uništenju telekomunikacijske infrastrukture diljem teritorija, Hamas je nastavio emitirati informacije s bojnog polja, pružajući priču u suprotnosti sa službenim izraelskim izvještajima o ratu.

Čini se da vanjski čelnici Hamasa u Dohi nisu uključeni u ovu informacijsku kampanju, koja je diktirana i vođena iz Gaze. Za razliku od Hamasove komunikacije tijekom operacije “Lijevano olovo”, izraelske ofenzive na Gazu 2008. i 2009., više nije predsjednik političkog ureda Hamasa taj koji komentira događaje koji se odvijaju s vanjske lokacije, već vojni vođa — Abu Ubaida — koji je na terenu u samoj Gazi.

Doista, postalo je sve jasnije da Sinwar i ostatak vodstva Hamasa u Gazi preziru članove pokreta u Dohi, koji žive udobno i luksuzno, udaljeni od sukoba, piše Foreign Affairs.

Izjave Abu Ubaide i Hamdana imale su značajan utjecaj kako u širem palestinskom svijetu, tako i među arapskim stanovništvom u susjednim zemljama, od kojih su neki možda više naklonjeni Hamasu nego što su bili prije rata. Pokrećući svoju operaciju, Hamas je pokazao da Izrael nije nepobjediv.

Koliko god Gaza skupo to plaćala, Hamasov napad je za Palestince konkretizirao projekt oslobođenja; i provocirajući Izrael da pokrene svoju razornu invaziju i masovno ubijanje civila, također je skrenuo iznimnu svjetsku pozornost na brutalnost izraelske okupacije i izraelske kontrole nad palestinskim teritorijima. Ovi će ishodi vjerojatno imati duboke posljedice za budućnost sukoba.

Ciljevi i posljedice

Prisiljavajući Izrael da pokrene veliki rat u Gazi, operacija od 7. listopada preokrenula je prevladavajuće shvaćanje Gaze kao teritorija koji je oslobođen od izraelske okupacije i čiji bi se status quo kao izolirane enklave mogao održati neograničeno dugo.

Unatoč velikim civilnim žrtvama, za Hamas je rat već postigao ciljeve pozicioniranja Gaze kao ključnog dijela palestinske oslobodilačke borbe i dovođenja te borbe u središte međunarodne pozornosti.

S druge strane, za Palestince je rat ponovno povezao Gazu s nekim od središnjih trauma njihova povijesnog iskustva. Trenutni napori da se rasele ili uklone stanovnici Gaze su samim time značajniji jer većina onih koji su bili prisiljeni preseliti dolazi iz obitelji koje su već bile izbjeglice od krize 1948. godine.

I dok je Gaza pod neprekidnim granatiranjem, Izrael i SAD raspravljaju o različitim scenarijima za “dan poslije”. Iako se dvije zemlje ne slažu oko mnogih pitanja, uključujući mogućnost vladavine čelnika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa, što Izrael odbija, obje su zemlje ustrajne u potpunom iskorijenjenju Hamasa.

No, taj cilj zasad pokazuje malo uspjeha, iako jedna od najjačih vojski na svijetu – izraelska – ne posustaje. Pa unatoč svim tim naporima, nema baš znakova da je Hamas iskorijenjen.

Sposobnost organizacije u Gazi da opstane čak i sada, s visoko strukturiranim vodstvom, medijskom prisutnošću i mrežom podrške, ozbiljno dovodi u pitanje sve trenutne rasprave o budućem upravljanju Pojasom Gaze.

Za sada, budući da njegove snage nisu uspjele ispuniti svoje ciljeve u Gazi, Izrael je pojačao vojne operacije na Zapadnoj obali kroz svakodnevne racije, masovna uhićenja i sveobuhvatne represije. Ne samo da ovo povećava izglede za rat na dva fronta nego i sugerira da bi sama izraelska vojska mogla pomoći u ostvarenju Hamasovog vlastitog cilja ponovnog povezivanja Gaze sa širom borbom za oslobođenje Palestine.

N1