12.12.
Odavno zaboravljeni i gotovo napušteni gradić 40-ak kilometara udaljen od Sarajeva, u proteklom periodu našao se u centru ne samo bosanske već i svjetske javnosti. Ovoga puta ne priča se o tome kako je Vareš, jedan od nekadašnjih najjačih privrednih gradova, nakon stavljanja katanca na željezaru i rudnik, zaključao i mnogobrojne kuće i ostao bez više od pola stanovnika. Priča koja se ovih dana prepričava u vareškim kafićima, parkovima, ulicama, te po rijetkim kućama u kojim još žive ljudi u okolnim selima, konačno je pozitivna i vratila je barem malo života onima koji u ovome kraju odavno ne žive, već samo preživljavaju.
Zlatna groznica, riječ je kojom se opisuje trenutno stanje u Varešu i njegovoj okolici. Najnoviji podaci engleske firme Adriatic Metals koja već nekoliko godina vrši eksploataciju kod Vareša pokazali su da su na ovom predjelu pronađene značajne količine zlata, srebra i drugih plemenitih metala. Kompanija tvrdi da je na dubini od 226 metara na lokalitetu Rupice pronašla pojas širok 24 metra koji sadrži 8,6 grama zlata i 332 grama srebra po toni zemlje. Također, nađene su znatne količine cinka, olova, bakra i barita.
Vođeni tim zanimljivim podacima odlučili smo posjetiti Vareš i Rupice na kojima se trenutno vrše ispitivanja. Po dolasku u ovaj grad, odmah smo se zaputili do Rupica, udaljenih oko 25 kilometara od Vareša. Krivudavom cestom od Vareša, prolazimo kroz Pogar, dolazimo do planinskog doma Igrište odakle nas upućuju da dalje nastavimo makadamskim, pa šumskim putem do mjesta gdje se trenutno vrši bušenje i ispitivanje tla.
Nakon vožnje od oko sat vremena po teškom makadamu, blatu i šumi, konačno stižemo do jedne od bušilica. Međutim, ostajemo neugodno iznenađeni jer nam radnici ne daju da priđemo, snimimo niti fotografišemo i jedan kadar, a ne žele nam dati ni bilo kakve informacije.
Ispitivanja u strogoj tajnosti
– Ne snimajte ništa. Mi bez šefa ne smijemo da pričamo, kada on dođe, dat će vam informacije – govore nam radnici, ali ne žele da otkriju ni ko je šef ni za koju firmu rade.
– Ima ovdje više firmi i više šefova. Ali mi vam ništa ne možemo reći – govore objašnjavajući da ako nešto kažu, to ih može koštati posla.
Vidimo da gotovo sva vozila parkirana u blizini imaju makedonske tablice, te da neki od radnika pričaju makedonski. Nakon bezuspješnog čekanja dužeg od pola sata odlučujemo da se vratimo u Vareš. Na putu nas susreće bijelo vozilo, sa makedonskim oznakama, iz kojeg izlazi “jedan od šefova” tražeći da izbrišemo snimke koje imamo. Objašnjavajući da nismo uspjeli ništa snimiti, pokušavamo doći do bilo kakvih informacija, ali “šef” ne želeći da priča o trenutnim radovima, škrto govori da trenutno firma Gimgeotehnika iz Banje Luke vrši ispitivanja i da nikakve druge informacije ne možemo dobiti. Na pitanje da li barem može potvrditi da je zaista pronađeno zlato, odgovara samo: “Tačno je da su nađene neke rude”.
Kasnije saznajemo da je ovu banjalučku kompaniju upravo osnovao “Gradežen institut Makedonija”.
Vraćajući se prema gradu, na putu srećemo kombi iz kojeg nam dva Varešana, koji se bave trgovinom i prijevozom, objašnjavaju da ni oni više od nas ništa ne znaju.
– Viđamo kamione da prolaze, ima pet mašina i nekoliko bušotina, ali ne znamo tačno koliko i gdje. Ne znamo ništa, sve što saznamo je iz novina – pričaju.
Kažu da su to lijepe vijesti, ali ipak ne misle da će one lokalnim stanovnicima donijeti promjene na bolje.
– To je sve na dugom štapu. Oni istražuju do 2020. godine, tako do tada ništa, a mislim da ni tada mi nećemo ništa osjetiti, već samo neke krupne ribe, a mi obični mještani ništa – govore nam pojašnjavajući da je situacija u ovome kraju odavno loša jer ljudi samo idu, a djece gotovo više ni da nema.
Djece gotovo da nema
Jedno od dvoje djece, koliko ima čitavo pitoreskno selo Pogar, zatičemo dok prolazimo pored njega, vraćajući se prema Varešu. Nažalost ni 14-godišnji Petar još dugo neće ostati u ovome kraju.
– Završavam osnovnu školu u Varešu, ali ću srednju upisati u Sarajevu. Ljudi se uglavnom ovdje bave stočarstvom i poljoprivredom. Kuća je dosta napravljeno, ali kao što vidite, gotovo sve su zatvorene i prazne. Ljudi su otišli vani, uglavnom u Njemačku, Austriju… Nema ovdje ni 100 stanovnika, oko 25 porodica i sve su stariji, osim mene i još jednog dječaka – priča nam Petar Marčić.
On i njegova mama Božana govore kako se teško živi, ali nadaju se da će pronalazak zlata vratiti ljude u ove krajeve.
– Ne možemo se još ničemu nadati jer još nije sigurno šta ovdje ima, ali ima euforije među ljudima. Mene svi zovu iz drugih krajeva, pitaju šta se to ovdje dešava, ali ja im ne znam reći, nama niko ništa ne govori, ono šta znamo to je iz medija. Svi pričamo o tome, svi smo oduševljeni. Znamo da je tu nekada davno bio rudnik, od moje mati baba je radila u rudniku, pa bi to moglo biti istina – priča nam Božana i dodaje:
-Šta bi se samo ljudi vratilo iz inostranstva kada bi se ovdje otvorio rudnik. Moj sin koji živi u Njemačkoj sigurno bi se odmah vratio da ovdje ima bilo kakvog posla. Muž i ja smo se vratili ovdje iz Njemačke. Ovdje je tako lijepa priroda i čist zrak… Sve smo mislili bit će bolje, ali ništa… Poljoprivrede malo, malo stoke i to je to.
Nakon porodice Marčić, tražimo još nekog od stanovnika u selu i nailazimo na Veru Šurkić, koja sa zadovoljstvom odgovara na naša pitanja i nudi nas kafom. Kaže da je čula za priču o zlatu, ali da ne zna u šta bi zaista vjerovala.
-Ja sam iz Borovice, a 40 godina sam ovdje u Pogaru i ne znam ništa o tom zlatu, oni stariji se sjećaju da je tu ranije postojao rudnik, i to je sve. Bilo bi lijepo da je tako, ali ne znam, vidjet ćemo – priča Vera pokazujući nam veliku kuću i još veća zelena prostranstva oko nje, žaleći što je i to prazno.
– Imam dvoje djece, jedno u Australiji, jedno u Beču. Sin je ovdje bio zasadio aroniju, 300 komada, nekoliko duluma krompira, mislio je ovdje da živi, magistrirao je ekonomiju, a njegova žena novinarstavo. Živjeli su ovdje i imali dvoje djece, pa su otišli u Australiju i tamo sada imaju četvero djece. Dobro im je, ali kažu da će se ovamo sigurno nekada vratiti. Možda se i vrate ako bude zlata – u šali govori Vera.
Napuštajući okolna sela, stižemo u srce Vareša i u jednom kafiću razgovaramo sa lokalcima.
Upalila se sijalica nade
– Ima sigurno zlata jer ovdje su Austrougari imali koncesiju 100 godina na to. Vareš je oduvijek bio rudarski grad, bilo je srebra, zlata, olova, barita, cinka… Svega ima, samo nema ljudi… Istražne radnje će trajati nekoliko godina, pa dok to krene i tu će trebati nekoliko godina. Pitanje je koliko će Vareš od toga imati hajra, jer sve je to privatno, nema više rudnika koji bi zapošljavali dvije ili tri hiljade ljudi, kao što je naša Željezara bila. Ja bih stvarno volio, ali ako tu bude radilo 200-300 ljudi, to će biti plafon. Jer je sada napredovala rudarska tehnologija, neće im trebati previše ljudi, a minimalno 500 ljudi treba zaposliti u ovome gradu da bi se osjetilo – govori za Faktor Senad Ledenko prisjećajući se da je prije rata u Varešu živjelo oko 24 hiljade ljudi, dok ih danas ima tek oko šest hiljada.
Njegov prijatelj Enver ipak se nada da će stanovnici Vareša od pronađenog zlata imati koristi.
– Od toga nešto ima, samo je pitanje koliki je obim toga. Makar se narodu upalila jedna sijalica nade, vjerujemo u nešto bolje, pojavila se neka pozitivna energija. Vareš je i ranije bilo doseljeničko mjesto, i sada kada bi ljudi našli posao, došli bi ovdje i ostali… Lokalna zajednica će imati neke koristi, sigurno će se to osjetiti – pun je nade Enver.
Pred sami polazak za Sarajevo svratili smo u dobro poznatu varešku ćevabdžinicu, gdje nas je srdačno dočekao vlasnik Nihad Parić.
– Kada su ovi počeli sa ovim testiranjima i iskopavanjima, ja sam stupio u kontakt s jednim od njih, pa sam ga pitao kako će osigurati radnu snagu. Znaju li oni uopće koliko u Varešu ima ljudi koji su sposobni za rad. Sve je maltene otišlo. E sad, radniku morate stvoriti dobar radni ambijent, a oni će dolaziti iz svih dijelova BiH. Ima ona stara poslovica, da jedan te isti točak ne može vazda biti u blatu i da mora nekad konačno iz njega izaći. Eh, otprilike se tako i mi u Varešu ovdje osjećamo. Možda se sad konačno i mi izvučemo iz tog blata – nada se Parić.
Kako je pao mrak, tako i ulice Vareša ostadoše puste. Shvatismo da je i nama vrijeme da se vratimo kućama. U povratku se samo mogla čuti tišina, svi smo, čini se, razmišljali ima li zaista u ovome kraju zlata…
Faktor.ba
