VEČERAS: Izložba fotografija „Glumac je… glumac je… glumac je“

Porteti glumaca BNP-a iz predstava u posljednjih nekoliko pozorišnih sezona.
Autor- Muhamed Tunović-Badi

TEATARSKI KRUPNI PLANOVI

Kada pogled klizi po površini fotografije, bez obzira na njenu žanrovsku razuđenost i tehničko-profesionalno-estetsku „uspješnost“, često, gotovo po pravilu, to je i nostalgičan pogled, žudnja/čežnja u kojoj se kreće u „traganje za izgubljenim vremenom“, za onim trenutkom koji postaje vječnost. Rolan Bart biće fotografije upravo i opisuje preko njenog „to je tako i bilo“, ona je, jednostavno, ono što je i prošlo i stvarno, i stoga stvara magičnu prisutnost odsutnog. Pogled na fotogafiju je, dakle, svojevrsno uskrsnuće prikazanog objekta, „otvaranje“ ontološkog aorista – vremena zarobljenog u prošlosti.

Kada, međutim, pogledom prelazimo preko fotografija/portreta glumaca zeničkog Pozorišta (kao, uostalom, i kada to činimo sa svakom iole uspjelom pozorišnom fotografijom) – koje, kao u nizu kaiševa stripa, okom i duhom pretvaramo u „cjelinu“ jedne imaginarne predstave – nastalih kroz optički „nišan“ Muhameda Tunovića, u vlasti smo dvostruke nostalgije: Augenblick kao vječna žudnja zamrznuta u vremenu, s jedne, ali i već poslovična sjeta za temporalno-ontičkom krhkošću bića pozorišne predstave, s druge strane.

Optički istražujući igru i pokret (i kroz njemu dragu temu sportske fotografije), pokret kao vrijeme i trajanje, Tunović od nepretencioznog dokumentarističkog „svjedočenja“ o „pozorišnim događajima“ diskretno ulazi i u polje navlastite estetske identifikacije sa „zaustavljenim pokretom“ u teatru.

U ovom slučaju svoju fotografsku strast Tunović, poput lovca rijetke divljači, iskazuje u pokušaju da u pejzažima pozorišne predstave odstrijeli (i prst na okidaču kamere je, naravno, shooting!) „optičku istinu“ teatarskog performansa. Na njegovim fotografijama, kroz „baroknu“ skalu „gesta i grimasa“, kroz glumačka lica, kroz paroksizam bola, strasti, radosti, gnjeva…, „čitamo“, prije svega, emocionalno biće predstave, njenu životnu snagu i dah. U djeliću sekunde, u čežnji da se još jednom odgodi ništavilo, u bljesku unutarnje glumačke energije, „grabeći“ glumca-predstavu u trenutku njihove najveće istine, Tunović na ponajboljim fotografijama iz ovog ciklusa pokazuje i svojevrstan sistem identiteta predstave: tjelesno i duševno se prožimaju – i u ulozi i na fotografiji glumac je istovremeno incarne et desincarne. U jednu riječ, fotograf potvrđuje glumčev preobražaj: ja i drugo ja.
I zato, govoreći terminologijom R. Barta iz njegovih bilješki o fotografiji, Svijetla komora, fotografije Muhameda Tunovića, dajući krupne planove zeničkom Teatru, svojim autentičnim punctumom (kao tačka atrakcije, zaprepaštenja, kao bljesak, proboj, krik) spajaju sjećanje, sadašnjost i vječnost.
Nedžad Fejzić

Izložba će se održazi večeras  u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica s početkom od 19:30.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE