Vesna Pisarović pjeva u Sarajevu: Analizirala sam najveće – Eminu Zečaj, Safeta Isovića, Himzu Polovinu…

Muzičarka rođena u Brčkom Vesna Pisarović će sedmog novembra nastupiti na Jazz Festu Sarajevo s ansamblom Poravna. Za Klix.ba je govorila o tome šta publika može očekivati i drugim temama.

Pamtimo je kao regionalnu pop zvijezdu s početka 2000-ih, nakon čega se povukla iz javnosti. No, sve vrijeme je istraživala jazz, improviziranu i tradicionalnu muziku.

Velika je zaljubljenica u sevdalinku, posebno onu najizazovniju i najtežu – poravnu pjesmu. Album “Poravna” je snimljen upravo u ovom žanru.

“Neizmjerno sam bila sretna Edinovim pozivom da nastupim na ovogodišnjem festivalu, na njegov prijedlog, u punom sastavu s muzičarima koji su snimili album, što je poziv široke ruke. Naime, to je mogao biti nastup u obliku trija, kvarteta, ili samo duet.

Svi muzičari samo za ovu priliku sada dolaze iz cijelog svijeta: Greg Cohen dolijeće iz Los Angelesa, Noël Akchoté iz Francuske, Mark Sanders iz Londona, a Axel Dörner iz Berlina. Album je kao dupla LP ploča izašao u junu  i doista će to biti naš premijerni nastup u punom sastavu, a ujedno i promocija.

Sve to je još svečanije i intrigantnije upravo time što se odvija baš u Sarajevu, odakle je čitava priča gotovo pa i počela”, kazala je.

Dodala je da su muzičari koji je prate prvenstveno improvizatori, kao što je i ona sama, uz to što svi vrlo dobro vladaju jezikom jazza: od onog tradicionalnog, sve do eksperimentalnog, koji se poigrava isključivo sa samim zvukom.

Vesna Pisarović će se na Jazz Festu Sarajevo predstaviti u potpuno novom ruhu.

“Forma sevdalinke, odnosno pjesme poravne, ovdje nam služi prvenstveno kao inspiracija, tj. kao okosnica oko koje otvaramo prostor za pojedinačnu i grupnu improvizaciju.

Tako da, kad kažem da bi naš nastup na ovogodišnjem festivalu mogao biti intrigantan, zapravo pretpostavljam da možda neće biti riječi o nečemu očekivanom i neposredno prepoznatljivom, već možda više o nečem začudnom.

Ono što je nama važno jeste da se tu večer zajedno pozorno slušamo, da smo inspirativni jedni drugima te, naravno, da čitavo to vlastito nadahnuće možemo svesrdno podijeliti s divnom publikom u jednom prekrasnom prostoru – Narodnom pozorištu”, rekla je.

Bez obzira na to što je studirala jazz pjevanje u Haagu, a magistrirala u Londonu, balkanska javnost je i dalje percipira kroz prizmu pop muzike koju je snimala 2000-ih. Zanimalo nas je da li joj je to ikada zasmetalo.

“Općenito gledano, pop muzika je naravno nešto puno prisutnije i medijski eksponiranije od jazza, koji je danas čak i u globalnom smislu jedna tek mala i zatvorena niša te je daleko od svojih zlatnih godina velike kreativnosti ili pak popularnosti.

Ono što je zanimljivo jeste da se kod nas jazz nekako isključivo shvata kao ‘ozbiljna’ muzika, za razliku od ‘neozbiljne’ pop kulture, što je, čini mi se, u osnovi predrasuda.

Naravno da je teško usporediti zanos i intenzitet jednog briljantnog trenutka grupne improvizacije – uz sve znanje i vještinu koji su potrebni da bi se on dogodio – s nekim koreografiranim dvoranskim nastupom iz showbusinessa”, ispričala je.

Dalje navodi da se i popularna muzika se ne treba ničega stidjeti, kako po ozbiljnosti izvedbe, tako i po pitanju složenosti pristupa u skladanju, aranžiranju, osmišljavanju zvuka.

“Naprimjer, zanimljivo mi je bilo čitati o saradnji savremene američke kompozitorice Caroline Shaw te španske trap i reggaeton zvijezde Rosalie na njenom zadnjem albumu, što mi se ne čini niti kao slučajnosti niti kao iznimka”, kazala je.

Na albumu “Poravna” odlučili ste se za nešto što dosad nije viđeno na ovim prostorima – kombinaciju sevdalinke i improvizovane muzike. Razgovarali smo o tome kako joj je bilo izaći iz ustaljenog okvira i okupiti ekipu koja može iznijeti ovaj projekt.

“Meni samoj je zapravo puno teže poistovjetiti se s tradicijskim kanonom sevdalinke jer dolazim potpuno izvan takvog pristupa.

Jezik u kojem se snalazim te u kojem se već godinama izražavam jeste jezik jazza i improvizirane muzike, a to nije nešto što bi po sebi pružilo vještinu držanja dugog daha koji potreban za pjesmu poravnu.

Tako da je ovo za mene zapravo bio jedan veliki proces učenja, pri čemu su se stvari nekako same slagale bez prethodno zacrtanog plana. Pjevati te pjesme učila sam imitirajući i analizirajući one najveće: Eminu Zečaj, Safeta Isovića, Himzu Polovinu, ali i nekoga poput Raseme Katane”, rekla je.

Navela je da je to trajalo čitav niz godina, pri čemu je uveliko iskušavala različite muzičke situacije.

“Na kraju je presudilo prijateljstvo i muzička saradnja, kako s Gregom Cohenom, tako i s Noëlom Akchotéom, koji su me potakli da krenemo u smjeru stvaranja nečega što bi se temeljilo prvenstveno na tenziji i kontrastu između jasne forme vokalne teme i vrlo slobodnog muziciranja”, kazala je.

Jazz je muzički, a ujedno i kulturološki fenomen koji se iz Sjedinjenih Američkih Država proširio na tlo Evrope. Koliko se zapravo položaj jazza promijenio na ovim prostorima?

Je li više evoluirao jazz i prilagodio se domaćem sentimentu ili je ipak došlo i do “evolucije” u promišljanju publike?

“Tu su barem dva ili tri pitanja u jednom. Jazz se u SAD-u uvelike mijenjao kroz svoju bogatu i složenu historiju, kao što je i to bio slučaj s njegovim prenošenjem u druge krajeve svijeta.

Danas je on čak i općenito gledajući pretežno jedna institucionalizirana muzika, koja ima i svoje konzervatorije i svoje Grammyje, svoje publike i svoja tržišta.

No, to nipošto nije bio slučaj u nekim prijelomnim trenucima njegove historije, npr. u kreativnom momentu uzleta bebopa četrdesetih i pedesetih ili free jazza šezdesetih”, odgovorila je.

Objašnjava da je tu bilo riječi o eksplozijama muzičke kreativnosti i eksperimentisanja, gdje su muzičari strogo išli protiv struje, ne nalazeći nikakvo neposredno priznanje, niti kod publike niti kod kritičara.

“Kod nas je nažalost od 1990-ih naovamo, uz gubitak jedne zajedničke scene i učestale saradnje muzičara došlo do vrlo očite stagnacije čak i neke vrste regresa.

No, to ne znači da jazz muzika ponovo neće naći putanju da postane naš zajednički jezik”, smatra.

Za sevdalinku postoji uvriježeno mišljenje da nju ne treba “dirati”, već je ostaviti onakvu kakva jeste. Prema njenom mišljenju, zbog čega postoji otpor i a priori odbijanje bilo kakvih eksperimenata i novih pristupa u tradicionalnoj muzici iako je to često formula razvoja i napretka?

“Nikada nisam bila sklona nekoj ideji onog ‘autentičnog’ u kulturi ili muzici. Recimo, i sam jazz nije ništa drugo nego muzika hibrida, remixa, stalnih posuđivanja i prevođenja, neprestanog eksperimentiranja.

Charlie Parker i Dizzie Gillespie su ‘posuđivali’ brodvejske popularne songove, John Coltrane i Miles Davis su posezali za indijskim ragama, bez čega jazz kakvim ga danas poznajemo uopće ne bi niti postojao.

No, pokušaji konzervacije se javljaju svugdje pa ih tako danas možemo naći i u jazzu, gdje se čini da je nekima bilo važnije osnovati konzervatorije i osigurati tržišne niše nego omogućiti jednoj živoj sceni da nalazi vlastiti put da se kreativno razvija”, ispričala je.

Pisarović je prošle godine gostovala na koncertu Milice Pavlović, što je mnoge iznenadilo s obzirom na to da se ne bave istim žanrom. Na pitanje smatra li da je potpuna predrasuda da je pop folk muzika u pravilu i skoro isključivo trash, navodi:

“Odgovorit ću ovako: prateći ono što se događa u posljednje vrijeme u globalnoj produkciji popularne muzike i showbusinessa, izuzetno cijenim i volim latino trap i reggaeton, jer mi se čine nevjerovatno kreativnim u pristupu i izričaju.

Recimo, posljednji album Bad Bunnyja ‘Debi tirar mas fotos’, koji je izašao početkom ove godine, pravo je malo remek-djelo, kako što se tiče muzike produkcije i aranžmana, tako i u kreativnom ispreplitanju elemenata folka, trapa, repa, reggaetona i popa te vjerovatno predstavlja nešto od najboljeg i najoriginalnijeg što pop muzika danas nudi.

Sudeći po njegovoj popularnosti i nebrojenim nagradama, teško je reći da je pop-folk ili ‘trap-cajka’, što ovaj album u biti jeste, prosto ‘trash’.

U aprilu ove godine, Pisarović je nastupila u Areni Zagreb, a u publici su bili vaši fanovi iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Misli li da je vrijeme za povratničku turneju?

“Od mog povratka na pop pozornicu 2018. godine, nekako stalno strepim da je to sve jedan hype trenutak ili neka nostalgija. No, činjenica da to i dalje traje te da priziva sve mlađu publiku, govori mi i suprotno.

Pjevati u areni pred tolikim brojem razdraganih mladih ljudi bilo je veoma dirljivo. Tim više što smo doista uložili puno truda, uz jedan nevjerovatno inspirativan i kreativan tim ljudi, da se čitav koncert i njegova scenska, audiovizualna i zvučna produkcija osmisli i postavi na noge.

Ono čemu se jako veselim u nadolazećem razdoblju, a što je u svakom slučaju preduvjet za bilo kakve daljnje planove velikih nastupa, jesu neke nove pop pjesme, tj. nov album, kome pristupam na drugačiji, ali opet svima prepoznatljiv način.

Vrlo sam zapravo nestrpljiva da to konačno mogu predstaviti”, kazala je.

Bosanskohercegovačka publika pamti Pisarović i kao autoricu pjesme “In the Disco” s kojom je Deen 2004. godine predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu, kao i njeno predstavljanje Hrvatske na spomenutom muzičkom takmičenju 2002. s pjesmom “Sasvim sigurna”. Otkrila je da li bi ikada ponovo učestvovala na Eurosongu.

“Divno je bilo sarađivati s Deenom, koji mi je, sjećam se toga dobro, tražio da mu napišem nešto ‘plesno’, kao što je i bilo divno putovati s čitavom bosanskohercegovačkom delegacijom u Istanbul.

Danas sam, moram priznati, ipak malo daleko od Eurosonga. Čak ga više niti ritualno ne gledam kao što sam to činila ranije, iako pratim sve ono što ga okružuje, uz teške političke teme koje prijete da ga zasjene, a koje su puno ozbiljnije od onoga što smo prije zvali ‘politikom susjedskog glasanja'”, navela je.

Pjevačica je dugo sa suprugom Ozrenom Pupovcem živjela u Berlinu, a prije pet godina su se vratili u Zagreb. Govoreći o tome kakva je muzička scena van Balkana, rekla je:

“Berlin je jedan veliki muzički lunapark i nadasve inspirativan grad. Moram priznati da mi je puno veći kulturni šok predstavljao povratak u Zagreb nakon višegodišnjeg života u inozemstvu.

Iako pokušavam što više živjeti na dvije adrese, nedostaju mi svakodnevni jazz koncerti, sedmične vrhunske izvedbe klasične muzike, najrazličitiji kreativni klubovi ili prostori za indie muziku, rock ili pak elektronsku muziku”.

Na kraju smo razgovarali o tome koliki je izazov nastupiti pred publikom Jazz Festa Sarajevo s repertoarom veoma zahtjevnih i teških, poravnih, sevdalinki? Iako su njene izvedbe vjerne tradiciji sevdaha, aranžmani su novi, eksperimentalni i hrabri, a ansambl čine muzičari sa svih strana svijeta, kojima sevdalinka nije dio njihove muzičke tradicije.

“Priznajem da sam jako uzbuđena. Nekoliko sam koncerta već bila odgodila, otkazala, pomaknula, samo da bi mi taj dan glas i koncentracija bili na nivou koji to moji muzički saradnici očekuju, kao i sam festival”, rekla je Pisarović u intervjuu za Klix.ba.

Ulaznice za njen koncert na Jazz Festu Sarajevo, koji će biti održan u Narodnom pozorištu Sarajevo sedmog novembra s početkom u 22 sata, su u prodaji na njihovoj zvaničnoj web stranici.