Video / Alen Zukanović: U šumi kod Srebrenice u kojoj smo Bego i ja pronašli kosti, posljednji put je viđen moj otac!

Alen Zukanović i Bego Ahmetović iz Srebrenice prošle sedmice su pronašli ljudski skelet u šumi u mjestu Ružina voda kod Srebrenice. Inače, čudna i teška sudbina zadesila je dvojicu Srebreničana, Alena Zukanovića (41) iz Skejića i Begu Ahmetovića (65) iz Podgaja.

Alen je te 1993. godine kao osmogodišnje dijete u konvoju spasa sa majkom Šidom i sestrama Hašijom (bebom) i Almirom (4) stigao u gračaničko selo Babiće. Bego Ahmetović je tri mjeseca 1995. godine, nakon pada Srebrenice sa desetoricom Srebreničana, također se pokušao probiti kroz „srebrenički džehenem“.

Upravo na ovoj lokaciji, kod „Ružine česme“ je naišao na užas i slike ubijenih izmasakriranih Bošnjaka. Upali su u neprijateljsku zasjedu. Uspio je doći do Tuzle.

O tim danima užasa, često priča sa Alenom, koji traži oca. Obojica sa porodicama žive u američkoj državi Nju Džerzi. Priča kreće iz Amerike, od mog druženja s Begom.

Mi zajedno lovimo. Priča njegova vodi do Ruždivode. Moj otac je nestao 1994., a svi kažu da je on tu nestao. Mama mi je bila i otac i majka.

Ništa ne bi bilo bez Bege. Ponudio sam mu da odemo zajedno na to mjesto. Imao sam strah kada smo došli. Vidio sam da je nervozan, gdje je god barikada bila.

Bego je sišao u provaliju, upalio sam Go pro kameru i kada je on zapomagao da je pronašao nešto, nisam mogao da vjerujem. Njemu su vraćene slike. Takvo nešto u životu nisam vidio.

Prvo smo našli kosti, pa lobanju, kosti, upaljač, čarape. Šumar je udario tak na drvo a nije vidio kosti. Odjeću, obuću što je zemlja izbacila.

Ne mogu da vjerujem, da nije mogao to da vidi. Moja velika inspriacija je bio Ramiz Nukić koji je skupljao kosti iz želje da pronađe posmrtne ostatke. A drugačije je kada ljudi to rade za dnevnicu.

Jedan od inspektora MUP-a RS mi je rekao da se ljudi plaše da prijave posmrtne ostatke. I oni su bili šokirani otkud sada to. Moj prijatelj Bego je prošao golgotu u proboju iz Srebrenice.

Nove generacije ne žele to da čuju. Imam neku inspiraciju kada ja to slušam. I oni meni pričaju kako su jeli samo rižu, da su našli rižu i to jeli.

Zima je najopasnija bila. I opet hvala dragom Allahu uspjeli su da prežive ti ljudi. Najveća je bol sada kad ti vidiš te grobnice što su s jednog mjesta na drugo prebacivane.

Tu gdje smo mi pronašli te skeletne ostatke, traktori su izvlačili šumu. Ima ponuda, ljudi se nude, Srbi, traže da pokažu gdje je grobnica. Ali to je sve laž, oni pokušavaju da uzmu pare.

Izgubio sam dosta familije u Srebrenici. Tragam i za amidžom kao i za mojim ocem. Imao sam osam godina kada je počelo sve u Srebrenici. Moja sestra je imala beba od 23 dana.

Ona ne zna, nije upamtila oca. Ja se sjećam… Danas ti moraš da se svađaš kada na pultu pokažeš šehidsku karticu. Tu je došla neka gospođa i s njom sad trebaš da se raspravljaš, svađaš, otkud šehidska kartica!

Nema više donacija kao što je bilo za Srebrenicu. Mnogi su se obogatili na račun Srebrenice. I dan danas mnogi se bogate na račun Srebrenice. Meni je to žao, i krivo mi je i nervira me to.

Na osnovu genocida neki se bogate, njima je to samo procedura. Bego je imao težak put. Četiri mjeseca je pokušavao preći na slobodnu teritoriju.

Čovjek nije pričao o tome puno. I teška je njegova priča. I tako to je igra sudbine. Nismo ni sanjali da možemo naći nešto.

I vjerujte taj osjećaj kada je on mene zovnu da je našao nešto, ja nisam mogao da vjerujem. Ja sam bio sretan, a poslije toga me uhvatio strah. Volio bih da takve ljude kao što je Bego ljudi primijete dok su živi.

Da ispričaju svoje priče, mjesta i da se ta mjesta obiđu. Jer on je dosta toga vidio. Njegove priče su kao filmske, koje je teško shvatiti. Volio bih da su ti posmrtni ostaci od mog oca.

Moj otac je imao 30 godina kada je nestao. Protokol je takav da oni moraju to da urade. Ne vjerujem MUP-u RS.

Najveća želja mi je da saznam čije ostatke smo pronašli. Teško je djeci objasniti. Moja djeca me zapitkuju sve ih interesira.

Ali teško je to objasniti njima. A njih sve zanima, šta se dogodilo u Srebrenici. Mi se moramo truditi da to objasnimo generacijama koje dolaze. Kada smo došli u Babiće i tada smo prvi put otvorili frižider koji je bio pun hrane.

Ne znam šta da uzmem. Bili smo željni svega. Struju kad vidiš bilo je… Jer mi smo bili djeca. Nema boljeg naroda, taj dio Gračanica i Gradačac.

Nisam upoznao bolji narod. Alen Zukanović i Bego Ahmetović iz Srebrenice prošle sedmice su pronašli ljudski skelet u šumi u mjestu Ružina voda kod Srebrenice. Inače, čudna i teška sudbina zadesila je dvojicu Srebreničana, Alena Zukanovića (41) iz Skejića i Begu Ahmetovića (65) iz Podgaja.

Alen je te 1993. godine kao osmogodišnje dijete u konvoju spasa sa majkom Šidom i sestrama Hašijom (bebom) i Almirom (4) stigao u gračaničko selo Babiće. Bego Ahmetović je tri mjeseca 1995. godine, nakon pada Srebrenice sa desetoricom Srebreničana, također se pokušao probiti kroz „srebrenički džehenem“.

Upravo na ovoj lokaciji, kod „Ružine česme“ je naišao na užas i slike ubijenih izmasakriranih Bošnjaka. Upali su u neprijateljsku zasjedu. Uspio je doći do Tuzle.

O tim danima užasa, često priča sa Alenom, koji traži oca. Obojica sa porodicama žive u američkoj državi Nju Džerzi. Priča kreće iz Amerike, od mog druženja s Begom.

Mi zajedno lovimo. Priča njegova vodi do Ruždivode. Moj otac je nestao 1994., a svi kažu da je on tu nestao. Mama mi je bila i otac i majka.

Ništa ne bi bilo bez Bege. Ponudio sam mu da odemo zajedno na to mjesto. Imao sam strah kada smo došli. Vidio sam da je nervozan, gdje je god barikada bila.

Bego je sišao u provaliju, upalio sam Go pro kameru i kada je on zapomagao da je pronašao nešto, nisam mogao da vjerujem. Njemu su vraćene slike. Takvo nešto u životu nisam vidio.

Prvo smo našli kosti, pa lobanju, kosti, upaljač, čarape. Šumar je udario tak na drvo a nije vidio kosti. Odjeću, obuću što je zemlja izbacila.

Ne mogu da vjerujem, da nije mogao to da vidi. Moja velika inspriacija je bio Ramiz Nukić koji je skupljao kosti iz želje da pronađe posmrtne ostatke. A drugačije je kada ljudi to rade za dnevnicu.

Jedan od inspektora MUP-a RS mi je rekao da se ljudi plaše da prijave posmrtne ostatke. I oni su bili šokirani otkud sada to. Moj prijatelj Bego je prošao golgotu u proboju iz Srebrenice.

Nove generacije ne žele to da čuju. Imam neku inspiraciju kada ja to slušam. I oni meni pričaju kako su jeli samo rižu, da su našli rižu i to jeli.

Zima je najopasnija bila. I opet hvala dragom Allahu uspjeli su da prežive ti ljudi. Najveća je bol sada kad ti vidiš te grobnice što su s jednog mjesta na drugo prebacivane.

Tu gdje smo mi pronašli te skeletne ostatke, traktori su izvlačili šumu. Ima ponuda, ljudi se nude, Srbi, traže da pokažu gdje je grobnica. Ali to je sve laž, oni pokušavaju da uzmu pare.

Izgubio sam dosta familije u Srebrenici. Tragam i za amidžom kao i za mojim ocem. Imao sam osam godina kada je počelo sve u Srebrenici. Moja sestra je imala beba od 23 dana.

Ona ne zna, nije upamtila oca. Ja se sjećam… Danas ti moraš da se svađaš kada na pultu pokažeš šehidsku karticu. Tu je došla neka gospođa i s njom sad trebaš da se raspravljaš, svađaš, otkud šehidska kartica!

Nema više donacija kao što je bilo za Srebrenicu. Mnogi su se obogatili na račun Srebrenice. I dan danas mnogi se bogate na račun Srebrenice. Meni je to žao, i krivo mi je i nervira me to.

Na osnovu genocida neki se bogate, njima je to samo procedura. Bego je imao težak put. Četiri mjeseca je pokušavao preći na slobodnu teritoriju.

Čovjek nije pričao o tome puno. I teška je njegova priča. I tako to je igra sudbine. Nismo ni sanjali da možemo naći nešto.

I vjerujte taj osjećaj kada je on mene zovnu da je našao nešto, ja nisam mogao da vjerujem. Ja sam bio sretan, a poslije toga me uhvatio strah. Volio bih da takve ljude kao što je Bego ljudi primijete dok su živi.

Da ispričaju svoje priče, mjesta i da se ta mjesta obiđu. Jer on je dosta toga vidio. Njegove priče su kao filmske, koje je teško shvatiti. Volio bih da su ti posmrtni ostaci od mog oca.

Moj otac je imao 30 godina kada je nestao. Protokol je takav da oni moraju to da urade. Ne vjerujem MUP-u RS.

Najveća želja mi je da saznam čije ostatke smo pronašli. Teško je djeci objasniti. Moja djeca me zapitkuju sve ih interesira.

Ali teško je to objasniti njima. A njih sve zanima, šta se dogodilo u Srebrenici. Mi se moramo truditi da to objasnimo generacijama koje dolaze. Kada smo došli u Babiće i tada smo prvi put otvorili frižider koji je bio pun hrane.

Ne znam šta da uzmem. Bili smo željni svega. Struju kad vidiš bilo je… Jer mi smo bili djeca. Nema boljeg naroda, taj dio Gračanica i Gradačac.

Nisam upoznao bolji narod.