Više od tri miliona maraka oslobođenima. Sari 2.500 maraka odštete za silovanje

Sara je do danas primila tek 2.500 maraka od odštete dosuđene nakon presude za ratno silovanje. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je u protekloj deceniji isplatila više od 3,3 miliona maraka osobama oslobođenim optužbi za ratne zločine. Razlika nije u tome ko ima pravo na naknadu, već u tome kako sistem izvršava presude i koliko dugo preživjeli čekaju na pravdu koju mnogi nisu ni dočekali, piše Detekor.

Proljeće je 1993. kada u Sarin stan ulazi nekoliko uniformisanih vojnika. Uslijedila je pljačka stana, a potom i odvođenje njenog supruga u logor “Heliodrom” u Mostaru. Jedan od vojnika je silom odveo Saru u spavaću sobu, te je silovao, što će kasnije ona dokazati i na sudu.

Tokom svjedočenja je nekoliko puta ponovila kako se osjećala poniženo.

“Takva gola, u mojoj spavaćoj sobi, a njemu je tada bilo godina koliko i mojoj djeci”, ispričala je na Sudu BiH tek 16 godina nakon silovanja, kada je smogla snage da progovori.

“Onda smo prošli baš torturu tešku. Ja sam dugo ćutala, nisam iznosila na vidjelo šta se desilo. I onda je to jednom isplivalo na površinu, ja sam pukla i došlo je do suda”, opisuje.

Na poziv za razgovor zahvalna je što ne tražimo detalje onoga što je preživjela.

“Mene to sve uzrujava”, govori kao da se pravda.

Nakon pravosnažne presude, s drugim žrtvama podnijela je zahtjev za naknadu štete, a onda je duže od deset godina čekala da krene isplata koju će dobijati u dijelovima.

“Uplaćeno mi je dvije i po hiljade, mada je to ništa, al za uhar je. To je sad bilo prije nekoliko mjeseci. Kap u okeanu, što kažu, šta se sve desilo”, govori Sara, što nije njeno pravo ime.

U Bosni i Hercegovini, preživjele žrtve ratnih zločina imaju pravo tražiti naknadu štete od počinitelja. Ovo pravo ostvaruje se kroz imovinskopravni zahtjev koji omogućava da se, uz krivičnu presudu, dosudi i novčana naknada za pretrpljenu štetu. U praksi, mnoge preživjele osobe nikada ne dobiju obeštećenje.

Prema dostupnim podacima, 25 članica Udruženja “Žena žrtva rata” ostvarilo je pravo na odštetu putem sudskih presuda.

“Prema našim saznanjima, samo dvije članice su do sada u potpunosti primile dosuđeni iznos. Kod ostalih članica isplate su izvršene djelimično ili uopšte nisu realizovane. Također raspolažemo informacijama da postoje slučajevi gdje su oštećenima počele djelimične isplate od strane počinilaca, a koje su obustavljene zbog smrti počinilaca”, kažu iz Udruženja.

Vuk Ratković, koji je osuđen na osam godina zatvora za višestruko silovanje jedne ženske osobe u Višegradu, bio je obavezan da na ime naknade nematerijalne štete oštećenoj isplati 35.000 KM, međutim preminuo je prije nego što je dosuđeni iznos štete naplaćen.

“Zabilježeni su slučajevi u kojima žrtve nisu dočekale isplatu dosuđene odštete. U jednom konkretnom primjeru, članica Udruženja je preminula prije nego što je ostvarila pravo na isplatu. S obzirom na to da nije imala djece, pravo potraživanja prešlo je na njenu sestru i brata, koji su trenutno u procesu ostvarivanja tog prava kroz pravnu proceduru”, kažu iz Udruženja.

Prema podacima TRIAL International – Ureda u BiH, od 24 odluke koje su uglavnom donesene na Državnom sudu i nekoliko entitetskih sudova, 23 su pravosnažne, a u samo sedam predmeta je došlo do djelimične ili potpune isplate. U dva predmeta gdje je isplaćen iznos imovinskopravnog zahtjeva postojala je mjera obezbjeđenja imovine.

Odštete koje su dosuđene kreću su u iznosima od oko 5.000 do 40.000 KM.

Sud BiH je pravosnažno osudio Dragana Janjića na sedam godina zatvora zbog silovanja počinjenog 1992. na području Foče.

Oštećenoj u njegovom predmetu dosuđen je imovinskopravni zahtjev od 15.000 KM, što se od februara 2021. isplaćuje djelimično od njegove penzije. Prva rata je bila oko 230 maraka, druga oko 1.000, a treća opet oko 230 KM. Tim tempom trebat će oko pet godina da ovaj iznos bude isplaćen, upozorili su iz TRIAL International – Ureda u BiH.

Trnovit put i nedovoljna naknada za proživljenu traumu

Prema podacima Ujedinjenih nacija, procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini tokom rata silovano između 20.000 i 50.000 žena i muškaraca.

Od 2015. godine dolazi do prve prekretnice u dodjeljivanju odštete za preživjele. Sud BiH po prvi put dodjeljuje odštetu u krivičnom postupku za ratne zločine.

Nekoliko godina kasnije, 2019., TRIAL International – Ured u BiH je zastupao preživjelu ratnog seksualnog nasilja kojoj su dvojica osuđenih nakon izricanja pravosnažne presude dobrovoljno isplatili 30.000 KM.

Ali jedan od najvećih problema je činjenica da sudovi često ne odlučuju o imovinskopravnom zahtjevu u krivičnom postupku. Umjesto toga, žrtve se upućuju na novi parnični postupak. U tom procesu žrtve često moraju otkriti svoj identitet. Za mnoge, to predstavlja nepremostivu prepreku zbog koje odustanu.

“Od ukupno 14 pregledanih pravosnažnih presuda u navedenim predmetima nije pronađen nijedan predmet u kojem je imovinsko-pravni zahtjev oštećenog usvojen u krivičnom postupku. U ukupno deset predmeta oštećeni su upućeni da svoje imovinsko-pravne zahtjeve mogu ostvarivati u parničnom postupku”, odgovor je Okružnog suda u Banjoj Luci na upit koliko su odluka o imovinskopravnom zahtjevu donijeli tokom suđenja.

Čak i kada sud dosudi odštetu, naplata često nije moguća. Počinitelji često prepišu imovinu na članove porodice ili druge osobe. Jedan od ključnih mehanizama koji bi mogao spriječiti ovaj problem jeste zamrzavanje imovine tokom istrage, ali sudovi često odbijaju ove zahtjeve tužilaštva.

“To je jedan od teških problema s kojima se mi susrećemo. Moja članica, za koju ja znam, ona je uspjela da ostvari i dobije tu naknadu nematerijalne štete, tako da se njemu od penzije odbija svaki mjesec, dok druge dvije članice zbog tih pravnih barijera nisu uspjele da ostvare naknadu nematerijalne štete, i to je problem”, izjavila je Midheta Kaloper, predsjednica Udruženja “Foča 92-95” ranije za Detektor.

Ahmet Salčin, pravnik i pomoćnik direktora za pravna pitanja u Udruženju “Vaša prava BiH”, navodi da je postupao u nekoliko predmeta gdje je tražen imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, kao i u parničnim postupcima, koji su dugotrajniji i u kojima žrtve moraju otkriti svoj identitet, zbog čega nisu najbolji izbor.

Jedan od predmeta čije primjere je iznio vođen je pred Općinskim sudom u Konjicu, za ratni zločin protiv civilnog stanovništva dosuđen je, na ime pretpljenog straha, duševnog bola i povrede dostojanstva, ukupno iznos od 93.000 KM.

“Presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru. Od februara ove godine postupak izvršenja je u toku”, kaže Salčin, naglašavajući da su se dugo mučili dok su ustanovili da li osuđeni radi ili je u pitanju penzija, te odakle će se i kako naplatiti iznos.

“To će se u mjesečnim ratama isplaćivati”, dodaje.

U drugom predmetu za zločin protiv čovječnosti pred Sudom BiH dosuđena je nematerijalna šteta, zbog smrti bliskih srodnika, trojici optuženih solidarno da isplaćuju 10.000 KM za smrt oca oštećenog i još 10.000 KM za smrt dvojice braće.

“Tražili smo mi i više, ali sud je dosudio ovaj iznos”, kaže Salčin, dodajući da sličan predmet vode u Srbiji, gdje su pobjegli optuženi, ali da je teško naći sredstva izvršenja.

“Inače, ovo izvršenje, ovdje je problem što nemamo neki fond na nivou države BiH koji bi država osigurala da se žrtvama to isplati, pa onda nek država ganja. Ali nema političke volje da se to riješi. Žrtve su marginalizirane u svakom pogledu”, pojašnjava Salčin.

U još tri predmeta pred Sudom BiH oštećenima, iz predmeta u kojima su ih zastupala “Vaša prava”, dosuđeno je 40.000 nematerijalne štete, a izvršenje je i dalje u toku od penzije. U drugom predmetu je dosuđeno 25.000 KM i također se isplaćuje djelimično, i treći predmet je upućen na parnicu.

Detektor je poslao upit svim sudovima u BiH s pitanjem koliko je odluka doneseno o imovinskopravnim zahtjevima u korist oštećenih u predmetima ratnih zločina.

Okružni sud u Doboju donio je 25 pravosnažnih osuđujućih presuda u predmetima ratnih zločina, od kojih su u tri predmeta osuđeni obavezani da po prijedlogu oštećenih za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva za naknadu na ime nematerijalne štete isplate oštećenima iznose od 2.000, 10.000 i 20.000 KM.

Osnovni sud Šamac je u jednom predmetu dosudio imovinskopravni zahtjev od 60.000 maraka.

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u periodu od januara 2016. do maja 2026. godine donio je četiri pravosnažne presude u predmetima ratnih zločina u kojima je dosuđen imovinskopravni zahtjev od 5.000, 22.150, 30.000 i 35.000 KM.

Općinski sud u Sanskom Mostu je u dvije takve presude dosudio odštetu žrtvama od 35.000 i 60.000 maraka za pet tužitelja i uz određenu zateznu kamatu od 12 posto.

Kantonalni sud u Novom Travniku navodi da su u jednom predmetu dosuđeni iznosi dvojici osuđenih za isplatu štete oštećenoj od 22.000 KM ukupno.

Ovih pet sudova je ukupno dosudilo oko 302.000 KM odštete po imovinskopravnom zahtjevu oštećenih u predmetima ratnih zločina. Ostali sudovi su naveli da nisu imali predmeta ili da ih ne mogu izdvojiti u CMS-u.

Iz Općinskog suda u Gradačcu su naveli da su za period od 2015. godine do danas imali tri predmeta gdje su traženi imovinskopravni zahtjevi nakon presuđenog ratnog zločina.

“U sva tri predmeta odšteta nije dosuđena, jer je tužba odbijena radi zastare potraživanja”, naveli su iz suda.

U Općinskom sudu u Živinicama u dva predmeta je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zarobljeništva i smrti bliske osobe.

Oslobođenima za ratne zločine preko tri miliona maraka

Osnovni sud Brčko distrikta BiH dosudio je oslobođenima za ratne zločine u tri tužbe iznose od 39.000, 28.610, 15.515 te oko 14.600 KM u predmetu koji još nije pravosnažno okončan.

Bosna i Hercegovina je, odlukama Državnog suda, oslobođenima optužbi za ratne zločine za deset godina isplatila ukupno tri miliona i tri stotine hiljada KM za naknadu štete u 84 predmeta. To je 11 puta više od iznosa o kojima su sudovi dostavili podatke Detektoru za imovinskopravne zahtjeve za preživjele.

“Presudama u istim predmetima, ukupno je dosuđeno 2.937.433 KM na ime nematerijalne i materijalne štete, te 355.012 KM na ime troškova parničnog postupka”, podaci su Državnog suda.

Na upit koliko su za to vrijeme isplatili odšteta preživjelima, nisu mogli dati odgovor.

“Sud ne raspolaže navedenim podatkom, jer ne vodi niti je u obavezi voditi posebne statističke evidencije koje bi se odnosile na navedeno”, odgovorili su iz Suda BiH. Ovakav odgovor stigao je od većine od 75 vrhovnih, kantonalnih, okružnih i drugih sudova kojima smo poslali upit za dostavljanje podataka.

Iz Općinskog suda u Sarajevu navode da “u CMS sistemu (sistemu za automatsko upravljanje predmetima) ne postoji pravni osnov po kome bismo mogli prepoznati odluke o odštetama za oštećene iz predmeta ratnih zločina, a posebno ne visinu usvojenog imovinskopravnog zahtjeva”.

Iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) kažu da podaci o dosuđenim odštetnim i imovinskopravnim zahtjevima nisu evidentirani kao zasebni podaci u CMS sistemu, već se nalaze isključivo u sadržaju sudskih odluka.

“Zbog toga bi njihovo utvrđivanje bilo moguće jedino pojedinačnom analizom sadržaja presuda”, navode u odgovoru.

Na upit da li je moguće promijeniti to u CMS-u, kažu da se sistem kontinuirano nadograđuje razvojem novih funkcionalnosti i dopunama šifrarnika. Ove nadogradnje provode se na osnovu zaključaka koje usvoji VSTV BiH, nadležna radna tijela Vijeća, kao i u slučajevima kada je takva obaveza predviđena zakonskim rješenjima.

Pitanje priznanja, dostojanstva i odgovornosti institucija

Uprkos svim problemima, imovinskopravni zahtjev ostaje ključni mehanizam pravde. On ne predstavlja samo finansijsku naknadu. On predstavlja priznanje štete i potvrdu da je pravda, makar djelimično, zadovoljena. Iz udruženja žrtava s kojima smo razgovarali, navode da ih boli činjenica da ih sistem zanemaruje, da se, naprimjer, osobama oslobođenim optužbi za ratne zločine relativno brzo isplaćuju odštete, odnosno naknade nematerijalne i materijalne štete zbog hapšenja, mjera zabrane, pritvora ili postupka. Preživjeli su mišljenja i da su te odštete znatno veće.

“Ključna razlika je u tome što oslobođena lica u pravilu uspijevaju naplatiti dosuđene iznose u relativno kratkom roku, dok žrtve, uprkos pravosnažnim presudama, često godinama čekaju na isplatu ili je uopšte ne dobiju. Ovakva situacija dodatno produbljuje osjećaj nepravde među oštećenima”, kažu iz Udruženja “Žena žrtva rata”.

Ovo nije pitanje poređenja različitih iskustava patnje, nego priznanja, dostojanstva i odgovornosti institucija prema ljudima koji su preživjeli ratne zločine, smatraju psiholozi.

Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež ukazuje kako pravo na traumu ima svaka osoba.

“Ovdje je pravni okvir taj koji očito nije adekvatan, pa pravi drastične razlike u procjenama i odštetama”, smatra ona.

Azra Frlj, psihologinja Udruženja “Progres”, naglašava kako je važno izbjeći poređenja koja mogu umanjiti ili relativizirati nečije iskustvo. Mnogo je važnije razumjeti kako ta iskustva utječu na živote ljudi, te da li institucije pravovremeno odgovaraju na njihova prava i potrebe.

“Krivični postupak može predstavljati izvor intenzivnog stresa, straha, neizvjesnosti i psihološke patnje, zbog čega pravni sistemi i predviđaju mogućnost naknade štete za osobe protiv kojih se vodio postupak ili koje su neosnovano lišene slobode”, pojašnjava ona.

Govoreći o ratnom seksualnom nasilju, Frlj kaže da je jasno da ono predstavlja jedno od najtežih kršenja ljudskih prava, sa razarajućim posljedicama koje osobu prate tokom cijelog života.

“Pored psiholoških posljedica, mnoge preživjele osobe nose teret stigme, šutnje, narušenog zdravlja, ekonomskih poteškoća, dugotrajnih sudskih procesa i čekanja da njihovo iskustvo bude prepoznato i priznato. Zbog toga mislim da ogorčenost koju izražavaju preživjele osobe nije nužno usmjerena prema drugim ljudima koji su ostvarili određena zakonska prava. Ona je usmjerena prema sistemu i osjećaju da odgovor institucija na njihovu patnju nije bio jednako dostupan i pravovremen”, objašnjava Frlj.

U novembru 2017. godine, osoba koja je preživjela ratno seksualno nasilje, zastupana od nevladine organizacije TRIAL International – Ured u BiH, UN-ovom Komitetu protiv torture podnijela je tužbu protiv Bosne i Hercegovine zbog neuspjeha bh. vlasti da ispune preuzete obaveze i žrtvi ratnog seksualnog nasilja omoguće efektivno i provodivo pravo na adekvatnu i pravednu naknadu, kao i što potpuniju rehabilitaciju.

Dvije godine kasnije, Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (UN) donio je odluku kojom se od Bosne i Hercegovine traži javno izvinjenje žrtvi seksualnog nasilja, kao i isplata štete u što kraćem roku te sistematsko rješavanje problema reparacije žrtvama na državnom nivou. Ali šest godina nakon ove odluke, isplata još nikad nije izvršena, a još su se četiri žrtve obratile istom komitetu.

Posmatrajući iz perspektive psihološkog oporavka, kaže Frlj, nije važno samo da li je neka naknada dosuđena.

“Važno je kakvu poruku društvo šalje ljudima koji su preživjeli teška kršenja ljudskih prava. Kada osobe godinama ili decenijama čekaju izvršenje presuda, ostvarivanje prava ili pristup podršci koja im je potrebna, to produbljuje osjećaj nevidljivosti, napuštenosti i nepovjerenja prema institucijama. Dugotrajno odgađanje reparacija utiče na zdravlje, kvalitet života, osjećaj sigurnosti i generalno mogućnost oporavka”, upozorava psihologinja, kao i da je važno da li društvo na jednak način prepoznaje patnju svih ljudi.

Sara još uvijek postaje uznemirena kada god govori o onom što je preživjela tokom rata. Zahvalna je Udruženju “Žena žrtva rata” na druženju, razumijevanju i podršci.

“Suočila sam se direktno sa svojim zločincem. (…) On je uradio šta je uradio u mom stanu. Možeš misliti kako je meni bilo živjeti poslije, kad nisam ni mužu rekla, ni djeci. Oni su znali da je maltretiranje… Evo, vidiš, odmah me guši”, kaže ona.