Više vjerujemo u humanost ljudi nego državnog aparata

Napustio nas je mali lav, izvijestili su iz istanbulske bolnice u julu ove godine roditelji Arslana Kulačića iz Zenice. Pomoći nije bilo ni za bihaćku princezu zelenih očiju Almu Hadžić, 17-godišnju gimnazijalku, koja je godinama čekala na neophodnu transplantaciju srca. Hadžić je izgubila životnu bitku samo deset dana nakon što je konačno na klinici u Beču dobila novo srce, a sa bolešću se nosila hrabro sedam godina. Umrla je 25. decembra 2010. godine.

Tragično nas je napustila u 41. godini još jedna Bišćanka, Donna Ares (Azra Kolaković). Borbu s teškom bolešću izgubila je prije dvije godine, 2. oktobra. 

Procedura u liječenju

Ova tri borca za život, koji ipak bitku nisu dobili, svima nama su se urezali dobro u pamćenje. Iako ih nema među nama, nisu zaboravljeni. Nažalost, nisu oni jedini ispisivali bolne stranice svojim odlaskom. Bilo ih je još na desetine, što onih koji su upućivani na liječenje preko Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH te djevojaka, mališana i mladića za koje je novac skupljan u humanitarnim akcijama.

Ove priče upravo pokazuju šta je „rak-rana“ našeg društva. Naime, žalosno je to što je na bolestima i to najtežim, koje odnose živote, poput raka, transplantacije srca ili bubrega, državni aparat zakazao. Jer, dovoljno sredstava nema za sve koji se razbole.

Da je to tako pokazuju vapaji roditelja za pomoć njihovoj teško bolesnoj djeci, a strašno je da oni dolaze od porodica koje nemaju od čega ili gdje da žive ili od starih o kojima nema ko da brine. Njihovi pozivi u pomoć zbog ovakve države i vlasti, koja je nijema na ovaj problem, postali su, nažalost, bh. svakodnevica i sve ih je više iz dana u dan.

To je tako jer Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, uprkos svim naporima, ne može platiti liječenje za sve. Pravilnik o uvjetima i postupku upućivanja osiguranih lica na liječenje u inozemstvo predviđa osam oboljenja za odrasle i 11 oboljenja koja se odnose na djecu.

• Hadžić: Bihaćka princeza, umrla 2010. godine, i dalje u našim srcima i mislima

– U 2017. godini na liječenju u inozemstvu umrlo je sedam pacijenata, a u prvoj polovini 2018. godine četiri. Uspješnost liječenja zavisi od vrste i težine oboljenja – kažu za „Avaz“ iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH.

Napominju da je u prošloj godini oko 500 teško oboljelih pacijenata upućeno u inozemstvo na liječenje.

– Smrtnost pacijenata za vrijeme liječenja u inozemstvu je neznatna u odnosu na broj upućenih pacijenata, a i ona se posmatra po oboljenjima i u okviru kliničkih ustanova u Federaciji koje su dale prijedlog za upućivanje u inozemne klinike i koje prate pacijenta nakon završenog liječenja u inozemstvo. Troškovi liječenja u inozemstvu su shodno povećanju broja upućenih pacijenata povećavani i za 2017. godinu izvršenje je bilo oko 15.000.000 KM – navode iz Zavoda. Podsjećaju da se pacijenti na liječenje u inozemstvu upućuju u skladu s Pravilnikom koji je stupio na snagu u februaru 2014. godine.

• Donna Ares: Bitku izgubila prije dvije godine

Pravilnik ne važi za one pacijente za koje se novac skuplja na ulicama ili putem humanitarnih organizacija. Iz humanitarnih udruženja tvrde da imaju na stotine apela upućenih samo u protekloj godini, a da je među njima uglavnom veliki broj djece.

Za njih se novac skuplja preko društvenih mreža, humanitarnih koncerata, kutija u tržnim centrima, humanitarnih brojeva. Naime, svi se sjećaju akcija za pomoć u liječenju dvogodišnje Dalal Omerović iz Bihaća, koja se još bori, zatim za Aleksandra Gajića. Dječak Emir Buza i dalje treba pomoć, kao i petogodišnji Afan Selimović. Ovo su samo neki od posljednjih primjera gdje su se građani uključili da pomognu iz vlastitog džepa. S druge strane pola budžeta institucija odlazi na plaće zaposlenih, a ostatak na sve ostalo.

Dnevno pet-šest poziva

• Čehajić: Situacija je gora

U Udruženju „Pomozi.ba“ kažu da dnevno imaju pet-šest poziva za pomoć.

– Ljudi traže pomoć od malih do velikih stvari. Prioritet su hitni slučajevi. Nažalost, puno je bolesti koje se ovdje ne mogu liječiti, ima i ljudi koji nisu zdravstveno osigurani. Mi se nadamo da će biti sistemskih rješenja koja bi pomogla ljudima, ali do tada ne možemo čekati da ljudi umru – kazao je Hajrudin Solak iz ovog udruženja.

Almir Čehajić Batko, predsjednik „Otvorene mreže“, ističe da su u posljednjoj godini u programu „Otvorene mreže“ imali oko 400 ljudi i djece, a broj bi bio daleko veći da nisu pooštrili kriterije u smislu da građani imaju dokumentaciju da su sve pokušali i dobili odbijenice u BiH te da neka bolnica kaže da može da pomogne i kaže tačnu cijenu te pomoći.

– Mi primamo pacijente sa „smrtnom presudom“. A ono što je čudnije od svega je da su svi ti smrtni slučajevi živi. Situacija je gora nego prije pet godina. Ovo je jedno ludilo. Ja bih ukinuo skupljanje novca da ima drugog rješenja u zemlji – kazao je Čehajić.

• Osmić: Lakše vjerovati u humanost ljudi

Sociolog Amer Osmić ističe da sve ovo govori da građani žive na granici siromaštva, a kada im zatreba „vanredna“ pomoć, gdje su dani i sati važni, traže im se desetine papira. Stoga je, dodaje, ljudima lakše vjerovati u humanost ljudi nego državnog aparata.

– Ljudski život bi svakoj osobi koja donosi odluke trebao biti važniji od svega. Kao sociologa me zabrinjava ta dehumaniziranost, nebriga sistema za njegove građane – kazao je Osmić.

Podići standard liječenja na viši nivo

– Moj sin deset godina ide na liječenje u Austriju i sve plaća Fond zdravstvenog osiguranja, kao i za svu djecu koja su upućena preko jednog od kliničkih centara. Ali dešava se često da roditelji, što je potpuno razumljivo, teško prihvataju da je njihovo dijete u teškom stanju, da je tretman nemoguć i onda se odlučuju da ga samoinicijativno izmjeste van BiH. Ima i onih koji nemaju povjerenja u sistem. Treba vratiti to povjerenje i raditi na podizanju standarda liječenja na viši nivo – kaže Fikret Kubat, direktor Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka u FBiH“.

Kome nas šalju u ruke?

Postoje, nažalost, i slučajevi da se pacijenti upućuju u inozemstvo iako mogu biti podvrgnuti operativnim zahvatima u BiH. To je slučaj sa 14-godišnjim dječakom iz Sarajeva koji je, umjesto na Klinici za ortopediju i traumatologiju KCUS-a, operiran u Istanbulu.

Da je urađen u KCUS-u, taj zahvat bi koštao nekoliko hiljada maraka, a ovako je plaćen između 50.000 i 100.000 KM. No, najporaznije od svega je to što operacija nije urađena kako treba. Dijete je iz KCUS-a potom poslano u „Medical Park“, a operaciju je uradio dr. Soner Šahin.

Brojke

–  7 pacijenata u 2017. godini umrlo na liječenju u inozemstvu

–  4 pacijenta umrla u prvoj polovini 2018. godine na liječenju u inozemstvu

–  500 pacijenata u prošloj godini upućeno na liječenje u inozemstvo

–  15.000.000 KM – izdvojio Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja prošle godine za liječenje teško oboljelih

–  400 ljudi i djece u posljednjoj godini potražilo novčanu pomoć kroz program „Otvorene mreže“









AVAZ