Vjerski narativ kao politički cilj: Šta obećanja iz svetih spisa znače za Izrael?

Nedavni komentari zvaničnika SAD-a i Izraela koji podržavaju koncept “Velikog Izraela” izazvali su uzbunu širom regiona i osvijetlili viziju o kojoj se nekada samo rijetko javno govorilo.

Intervju koji je prošle sedmice emitirao američki desničarski podcaster Tucker Carlson s američkim ambasadorom u Izraelu Mikeom Huckabeejem pokrenuo je trenutnu buru. Carlson, utjecajna ličnost koja je tokom protekle godine bila glasni kritičar Izraela, u više navrata je pitao Huckabeeja podržava li to da Izrael kontrolira svu zemlju između rijeke Nil u Egiptu i rijeke Eufrat u Iraku.

Huckabee, kršćanski cionista, nije želio poreći vjerovanje da je Biblija obećala tu zemlju Izraelu – iako ona sada obuhvata cijeli ili dio Egipta, Iraka, Jordana, Libana, Saudijske Arabije i Sirije.

– Bilo bi u redu da uzmu sve – rekao je Huckabee, što je izazvalo bijes tih zemalja i drugih u regionu, od kojih su mnoge bliski saveznici SAD-a.

Zatim je u ponedjeljak lider izraelske opozicije Yair Lapid izjavio da bi podržao “sve što će Jevrejima omogućiti veliku, široku, snažnu zemlju i sigurno utočište za nas”.

– Cionizam je zasnovan na Bibliji. Naš mandat nad zemljom Izrael je biblijski, a biblijske granice zemlje Izraela su jasne. Prema tome, granice su granice Biblije – rekao je ovaj naizgled sekularni izraelski političar.

Dakle, šta je tačno Veliki Izrael? I da li je to zaista konačni cilj nekih izraelskih političara?

Definiranje Velikog Izraela

Najekspanzionističkija tvrdnja za Veliki Izrael zasnovana je na biblijskom stihu (Postanak 15:18-21), koji govori o tome kako Bog sklapa savez s Abrahamom obećavajući njegovim potomcima zemlju između Nila i Eufrata.

To bi uključivalo jevrejski narod, jer se vjeruje da izraelska plemena potiču od Abrahamovog sina Izaka (Ishaka). Ali to bi također uključivalo i djecu drugog Abrahamovog sina, Jišmaela (Ismaila), koji se smatra praocem Arapa.

Druge definicije zasnovane na različitim biblijskim stihovima su užeg teritorijalnog obima i preciziraju da bi zemlja Izrael bila obećana plemenima Izraela koja potječu od Izaka.

Kako je Izrael radio na postizanju ekspanzije?

Današnja država Izrael nastala je iz Britanskog mandata nad Palestinom 1948. godine. Mandat, koji je stvorila Liga naroda nakon Prvog svjetskog rata i britanske okupacije Palestine, geografski je ograničio Izrael prilikom njegovog nastanka.

Rat iz 1948. koji je uslijedio nakon završetka mandata doveo je do toga da Izrael preuzme kontrolu nad cijelom mandatnom Palestinom, s izuzetkom Zapadne obale i Pojasa Gaze.

No, Izrael se ubrzo proširio silom – 1967. godine porazio je arapske snage i preuzeo kontrolu nad Zapadnom obalom i Gazom, kao i egipatskim Sinajskim poluostrvom i okupiranom sirijskom Golanskom visoravni. Izrael i dalje okupira sve te regije, s izuzetkom Sinaja, koji je vraćen Egiptu 1982. godine.

Od tada, Izrael ignorira međunarodno pravo i nastavlja s okupacijom palestinske i sirijske zemlje, te pokazuje malo poštovanja prema suverenitetu svojih susjeda, okupirajući još više zemlje u Siriji, kao i u Libanu, piše Al Jazeera English.

Koliko je popularna ideja Velikog Izraela?

Ovo treba podijeliti na dva odvojena koncepta – širenje Izraela na teritoriju koja ga direktno okružuje i najekstremniju definiciju Velikog Izraela – između Nila i Eufrata.

Što se tiče širenja u neposredno okruženje, izraelski Jevreji uglavnom podržavaju aneksiju Istočnog Jerusalema, koji je okupirana palestinska teritorija, i Golanske visoravni.

Izraelska vlada nastavlja da se kreće ka de facto aneksiji okupirane Zapadne obale. Izraelski političari se razlikuju po tome koliko su otvoreni u svojoj podršci formalnoj aneksiji Zapadne obale, ali većina vodećih izraelskih političara podržava ilegalna izraelska naselja na toj teritoriji.

Širenje izraelskih naselja u Gazu nije toliko popularno, ali ga podržavaju krajnje desničarske izraelske stranke.

Veliki Izrael, koji uključuje dijelove Jordana, ili najiridentističnija definicija između Eufrata i Nila, kontroverzniji su. Prije 1948. godine, mnogi cionisti su za svoju buduću državu tražili ne samo Palestinu već i Jordan – jedna od najznačajnijih cionističkih oružanih grupa tog vremena Irgun čak je u svoj amblem uvrstila mapu i Palestine i Jordana.

Međutim, nakon osnivanja Izraela to je palo u drugi plan, a otvoreni pozivi za znatno prošireni Izrael bili su uglavnom ograničeni na margine. Ali te margine – ličnosti s krajnje desnice poput Bezalela Smotricha i Itamara Ben-Gvira – sada su u vladi, što odražava širu radikalizaciju unutar samog izraelskog društva.

To znači da su izraelski mainstream političari, poput premijera Benjamina Netanyahua i centrista kao što je Lapid, ili otvoreniji u svojoj podršci nekom obliku Velikog Izraela izvan Zapadne obale, ili manje voljni da mu se javno suprotstave.

Koliko se ugroženim osjećaju zemlje u regionu?

Regionalne države su poručile da bi aneksija Zapadne obale bila crvena linija, ali nisu uspjele preokrenuti izraelsku okupaciju.

Nagovještaji šire ekspanzije doveli su do bijesnih reakcija arapskih zemalja. To seže dalje od nedavnih Huckabeejevih komentara. Naprimjer, Jordan je osudio Smotricha, izraelskog ministra finansija, kada je 2023. godine održao govor za govornicom na kojoj je bila izložena mapa koja prikazuje Jordan kao dio Izraela.

A Huckabeejeva podrška Velikom Izraelu naišla je na oštru osudu više od deset država, uključujući Saudijsku Arabiju, Egipat i Tursku.

Za arapske i muslimanske države, bijes zbog komentara djelimično proizlazi iz osjećaja nedostatka poštovanja prema suverenitetu regionalnih država od jednog američkog zvaničnika. Ali to također naglašava strahove da je odnos snaga u regionu nagnut u korist Izraela koji je sve spremniji da napada širom Bliskog istoka i koji ima malo interesa za mir.

Čak i ako preuzimanje zemlje između Nila i Eufrata nije izvodljivo, region u kojem je Izrael primarni hegemon vjerovatno će dovesti do više napada, više ratova i, ako Izrael procijeni da je to potrebno, više okupacije zemlje.