Vojnikinja Ramona Lukić: Uniforma je moja mladalačka želja i ostvarila sam je, a sada želim postati baka

Srušene su teorije da je ovo poziv samo za muškarce. Muške kolege su me uvijek dočekivale na vrlo lijep i pozitivan način. Nemam negativnih iskustava, naprotiv, uvijek su bili susretljivi, ljubazni i s pomalo zaštitničkim stavom. Nedostaju mi sin i brat koji su, nažalost, u potrazi za boljim životom odselili iz BiH

Rasprave o ulozi žene u vojsci i ratu stare su koliko i sama civilizacija. Vojna historija  puna je primjera žena-ratnica, koje su se protivile grubim i nepravednim običajima i zakonima. Ravnopravno su  služile vojsku, učestvovale u ratovima i istaknule se brojnim podvizima, nadmašivši u junaštvu nerijetko muške saborce. Vrijeme je uradilo svoje, a žene su se izborile za pozicije unutar vojnih formacija, a da pritom nisu izgubile ni svoju senzibilnu i emocionalnu stranu koja krasi svaku ženu.

Jedna od njih je i Ramona Lukić, 52-godišnja pripadnica Oružanih snaga BiH (OSBiH) sa  činom narednice I klase. Kako kaže, za tri godine ide u penziju, prema Zakonu o službi u OSBiH. Rođena je Sarajka, a u rodnom gradu završila je srednju školu. Nakon razvoda život posvetila je sinu Denisu i vojsci.  Kao mama i Denis je bio pripadnik OSBiH, ali, nažalost, zbog ekonomske situacije koja vlada u našoj državi, svoju budućnost zajedno sa suprugom Azrom, odlučio je potražiti u Irskoj, gdje trenutno žive i rade. Ramonino napredovanje je išlo od kaplara pa do naredničkog čina, koji sad ima, a završila je sve neophodne vojne kurseve kako bi mogla odgovoriti dužnostima i zadacima. O sebi, porodici i svojoj vojnoj službi govori za „Azru“, vojnički odrešito i konkretno.

Vaš sin je, također, bio pripadnik OSBiH, ali je napustio BiH kako bi sebi i porodici osigurao bolju budućnost. Je li Vam žao što nije s Vama?

– Kao razvedena žena, sa sinom Denisom, koji sada ima 28 godina i koji je također bio pripadnik OSBiH, borila sam se da mu pružim što bolju budućnost. Ali, evropske zemlje pružaju više mogućnosti mladim ljudima, tako da su sin i snaha odlučili otići u Irsku, gdje sada rade i žive. Na moju žalost, još nisam postala baka, ali bit će i to, ako Bog da, jednog dana. Ono što mi je, također, teško palo jeste činjenica da  je i moj  brat napustio ovu našu BiH sa svojom obitelji i već tri godine su u Njemačkoj.

Jeste li barem prije pandemije imali priliku češće se viđati sa sinom i bratom?

– Dok nije krenulo ovo čudno vrijeme i Covid-19, išla sam kod brata u Njemačku, a i kod sina sam bila u posjeti. Oduševila sam se koliko je Irska lijepa zemlja, posebno njihov „cerygold“ puter, poznat u cijelom svijetu. Sada se naša komunikacija uglavnom svodi na kontakte putem modernih tehnologija.

Čime je ispunjen Vaš dan kada niste u vojsci? Volite li kuhati?

– Bez obzira na to što radim, nastojim svakog dana skuhati ručak. Najviše volim klasični sataraš, mogla bih to jesti stalno. Općenito, više volim povrće i mliječne proizvode nego meso. Ako je na stolu meso, a pored njega sir i kajmak, te topla domaća pogača, jest ću radije ovo drugo.  A nisam baš ni „luda za slatkim“, ali volim jednostavne kolače s jabukama.

Kako provodite slobodno vrijeme?

– Volim čitati knjige koje su pisane na temelju historijskih podataka. „Posljednji harem“ i „Žena jednog Bordžije“ toplo preporučujem vašim čitateljkama. Neki klasični hobi nemam. Kad god imam vremena odem u pansion za pse i provedem dan s njuškicama, šetamo ih, mazimo. Inače, jako volim životinje. Do sada i ne znam koliko sam maca spasila uz pomoć moje školske drugarice te nekoliko pasa, koji sada uživaju u domovima od Njemačke do Engleske. Preporučila bih svakome ko se osjeća usamljeno da nabavi psa ili macu, to su četveronožni psihoterapeuti koji vole bezuvjetno.

Možete li nam opisati svoj prvi susret s vojnom uniformom?

– Prvi susret s uniformom je bio jako davno, ali vjerujem da je tada prevladavao osjećaj uzbuđenosti, odgovornosti, jer me je uniforma uvijek privlačila i ta mladalačka želja mi se i ostvarila.

Koliko je u početku Vaše vojne karijere bilo vojno aktivnih žena, da li se taj broj do sada znatnije promijenio?

– U početku nije bilo mnogo žena, ali tokom godina to se promijenilo, sada je mnogo više žena pripadnika OSBiH, dakle, polako se ruše teorije da je to poziv samo za muškarce.

Prolaze li i vojnikinje podjednako intenzivne i sveobuhvatne obuke kao i Vaše muške kolege, vojnici?

– Obuke su podjednake, kako za žene, tako i za muškarce, s tim da postoje normativi prema spolu i starosnoj dobi.

Jeste li doživljavali nelagodnosti tokom napredovanja u karijeri i učešća u vojnim misijama, osjećali diskriminaciju po spolnoj osnovi?

– Muške kolege su me uvijek dočekivale na vrlo lijep i pozitivan način. Nemam negativnih iskustava, naprotiv, uvijek su bili susretljivi, ljubazni i s pomalo zaštitničkim stavom.

Kakvo je bilo Vaše prvo iskustvo na terenu? Sjećate li se?

– Od osnivanja OSBiH moj prvi teren je bio vježba u Središtu borbene obuke na Manjači. Bilo je i naporno, ali i uzbudljivo. Sam teren sobom nosi određene poteškoće, no timski rad i uzajamna potpora sve olakšavaju.

U kojoj mirovnoj misiji ste bili, kakvo iskustvo nosite iz tog perioda?

– Imala sam priliku sudjelovati u misiji potpore miru u Islamskoj Republici Afganistan. Mogu reći da je to jedinstveno iskustvo, jer imate priliku upoznati razne nacije iz cijelog svijeta, druge kulture i običaje te, naravno, prezentirati svoju zemlju.

Koja je Vaša definicija straha, koliko ga ima u poslu i dužnosti koju Vi obnašate?

– Kada je riječ o strahu, iskreno, ne znam šta bih rekla. Određena doza straha treba da postoji, jer je tada i oprez jači, ali općenito u ovom našem poslu nema prostora za strah. Jednostavno, to smo što jesmo – vojnici.

Jeste li mogli primijetiti razliku između naše vojske i drugih vojnih službenika, u poređenju s državama Evropske unije ili SAD-a?

– Od pripadnika oružanih snaga drugih zemalja jedino nas razlikuje uniforma. Svako obavlja dužnost na koju je određen, uz punu odgovornost. Stranci su zadovoljni s nama koji dolazimo iz OSBiH.

Da li ste Vi zadovoljni svojim statusom?

– Mogu reći da jesam.

Gdje biste voljeli otići kada je riječ o mirovnim misijama?

– Za sada ne razmišljam o ponovnom sudjelovanju u nekoj mirovnoj misiji.

Vaš savjet mladim ženama, koje imaju želju postati dio Oružanih snaga BiH?

– Djevojkama i mladima ženama koje žele pristupiti OSBiH savjetovala bih da se prijave, jer znam da većina njih može ispuniti norme koje se traže. Dakle, prijavite se i postanite častan pripadnik OSBiH.

Azra.ba