Vozač u penziju otišao bez ijednog saobraćajnog udesa

Penzionisani vozač Milanko Ćajić (78) sa Sokoca rado se sjeća nekadašnjih organizovanih proslava Dana vozača u bivšem preduzeću “Romanija” i žali što se sve manje obilježava 15. januar – Međunarodni dan vozača i auto-mehaničara.

On priznaje Srni da se ovaj dan među njegovim radnim kolegama i danas često pominje, iako se odavno ne slavi na način kako se to nekada činilo. Ipak, kako kaže, još “u srcima vozača žive lijepe uspomene na srećne dane”.

“Dok su bila dobra vremena naše `Šipad-Romanije`, jednog od najuspješnijih preduzeća u šumarstvu, preradi drveta i prevozu u bivšoj Jugoslaviji, za naš praznik organizovali smo kolonu od stotinjak vozila i kružili kroz grad, a potom se slavlje nastavljalo uz muziku”, prisjeća se Đajić.

Đajić od 1996. godine provodi penzionerske dane sa suprugom u selu Bjelosavljevići, kod Sokoca, i rado se sjeća kada je kao jedan od 105 vozača, u tadašnjoj Osnovnoj organizaciji udruženog rada /OOUR/ “Šipad-Romanija”, za Dan vozača dobio priznanje kao uspješan vozač bez ijednog saobraćajnog udesa.

“Od tadašnjeg Osiguravajućeg društva ZOIL – Sarajevo dobio sam značku i zahvalnicu kao vozač koji nije napravio nijedan udes za pet godina. A nakon 38 godina rada otišao sam u penziju bez ijedne saobraćajke”, priča Ćajić.

On se sjeća da su slično priznanje tada dobili i njegove kolege Mile Curević i Bude Mrdović iz tadašnjeg sokolačkog “Auto-transporta”.

Tadašnji vozači “Šipad-Romanije” vozili su, sjeća se Đajić, rezanu građu, brodski pod i iveraste ploče od Triglava do Đevđelije i donosili dohodak preduzeću.

U njegovo vrijeme, ističe stari vozač, nije bilo lako upravljati vozilima, sjediti po dva-tri dana za volanom jer se najveći dio ture vozio makadamom.

Sjeća se, kaže, vremena kada se makadamom stizalo do Užica, Šapca i Mostara.

“Vozio sam 38 godina u prosjeku po 110.000 kilometara godišnje i bez ijednog udesa prešao ukupno 4,5 miliona do pet miliona kilometara tokom svog radnog vijeka”, navodi ovaj penzionisani vozač.

Đajić se prisjeća i svog dolaska u firmu, u kojoj, kako kaže, nisu primani vozači po partijskoj pripadnosti, već na osnovu probne vožnje.

On navodi da se na tadašnji poziv za posao prijavilo 25, a primljeno samo pet vozača.

Vozači bivšeg “Auto-transporta” počeli su rad sa “trinaestkama”, kamionima Fabrike automobila iz Priboja /FAP/, a na kraju vozni park zamijenili FAP-ovim “polumercedesima”, koji su im olakšali rad.

Sada žali što su od nekadašnjeg “Auto-transporta” u krugu sadašnje “Nove Romanije” ostale samo poluprazne hale, bez radnika i kamiona.

Ćajić se ponosi što je bio vozač nekada uspješne firme. “Dok smo bili složni i radili za zajednicu sve je bilo bolje”, kaže za Srnu penzionisani vozač Milanko Ćajić.

Nezavisne nvoine