Vršajević: Jednog dana ću sinu pričati šta sam doživio u Brazilu

Vršajević: Jednog dana ću sinu pričati šta sam doživio u Brazilu

Mnogi su mu se nerijetko smijali smatravši da nije dostojan reprezentacije BiH, no Avdija Vršajević ostat će zlatnim slovima upisan u historijske knjige bh. fudbala.

Osim što je sa našim nacionalnim timom sudjelovao na Svjetskom prvenstvu, Vršajević (32) se može pohvaliti i time što je bio strijelac na utakmici protiv Irana, jedinoj u kojoj je naš tim ostvario pobjedu u Brazilu. Četiri gola smo do sada zabili na svjetskim prvenstvima, tri su zabili oni od kojih bi to očekivali Ibišević, Džeko i Pjanić, a eto čast da se u tom društvu nađe pripala je i uvijek zahvalnom Vršajeviću.

U posljednje vrijeme nije mnogo igrao za svoj Osmanlispor zbog povrede, no da ga cijene pokazali su time što su mu ponudili novi ugovor. On je također oduševljen takvom idejom i ne krije da bi tu, gdje je dobio dijete, volio završiti svoju zanimljivu karijeru.

Razgovor smo započeli reprezentacijom…

“Pratio sam, naravno, utakmice protiv Bugarske i Senegala. Mi imamo dobrih fudbalera, ne trebamo uopšte brinuti za budućnost ove reprezentacije, a i ovi mečevi su pokazali da kvaliteta ima. Vjerujem da će novi selektor Robert Prosinečki uspjeti to sve posložiti na najbolji način i da će napraviti dobar rezultat. O njemu kao igraču, ali i treneru, ne treba trošiti mnogo riječi”, kazao je Avdija Vršajević na početku razgovora za SportSport.ba.

Posljednji koji se oprostio od reprezentacije je Haris Medunjanin. Jeste li iznenađeni njegovom odlukom?

“Jesam, iskreno, jer sam mislio da će igrati još koju godinu za reprezentaciju. Mnogo mi je žao zbog te njegove odluke, pogotovo iz razloga što se radi o jednom strašnom igraču koji je po kvalitetu sigurno mogao igrati u najboljim klubovima liga petice. Mislim da Bosna i Hercegovina više neće imati igrača sa takvom tehnikom. Mnogo mi je žao zbog njegove odluke, ali i zbog odluke koju su donijeli i drugi igrači poput Ibiševića i Lulića. Oni su mogli barem još godinu-dvije igrati, no svejedno hvala im na svemu i drago mi je što sam mogao s njima dijeliti svlačionicu. Odlučili su da je sada vrijeme da se oproste i to treba poštovati.”

U posljednje vrijeme ste propustili nekoliko utakmica u turskom šampionatu.

“Jedini razlog je povreda. Imao sam problema sa koljenom, tačnije radilo se o napuknuću ligamenata, ali srećom to je danas iza mene. Sve do te povrede sam bio jedan od najstandardnijih igrača u klubu. Dosad sam za tri godine provedene u Osmanlisporu odigrao 90 utakmica, što je velika stvar i mislim da sam sebi napravio dobro ime u Turskoj.”

Ugovor vam ističe na kraju sezone. Ostajete li u Osmansliporu ili idete?

“Razgovaram intenzivno sa čelnicima Osmanlispora oko produženja saradnje i nije isključeno da ostanem ovdje. Ne bih imao ništa protiv i da ovdje završim karijeru, jer ovaj klub mi je dao mnogo, ne samo u fudbalskom smislu, već i u nekom drugom. Ovdje sam se sa suprugom Lejlom ostvario i kao roditelj, dobili smo sina, tako da sam mnogo vezan za Ankaru i volio bih tu ostati. Isto tako nije nemoguće ni da odem negdje drugo, jer ponuda ne nedostaje, ali vidjet ćemo šta će vrijeme donijeti.”

A fudbal u Turskoj, kako je biti fudbaler u takvoj zemlji? 

“Fenomenalno! Kvaliteta života, ljudi, infrastruktura…, stvarno sve je na jednom visokom nivou i uživam maksimalno. Po meni je liga u Turskoj nepravedno potcijenjena, mislim da je po kvaliteti odmah iza liga petica. Ovdje svake sedmice imate priliku igrati protiv invidualno sjajnih fudbalera i ko se god odluči doći ovdje može sigurno da napreduje.”

Imali ste čast da sa reprezentacijom putujete na Svjetsko prvenstvo. Jedno nezaboravno iskustvo. 

“To je definitivno šlag na moju karijeru. Mnogi veliki igrači nisu uspjeli da odu na takvo takmičenje, a ja sam to uspio sa Bosnom i Hercegovinom i presretan sam zbog toga. Igrali smo velike utakmice, posebno će ostati u sjećanju ona sa Argentinom na Marakani u Rio de Janeiru. Rado se sjetim tih trenutaka i jednog dana ću sinu sigurno pričati o tome. To je bilo nešto savršeno.”

Da možete nešto promijeniti u karijeri, šta bi to bilo?

“Svi mi u životu griješimo, pravio sam i ja pogreške, ali sve to me je naučilo nečemu novom i izvelo na pravi put. Nema potrebe da se žali za bilo čim, već treba gledati unaprijed. Treba biti i pošten prema fudbalu. Možda vam neće vratiti sve odmah u karijeri, ali hoće sigurno kasnije, jer život se ne završava sa 30 i nešto godina kada se završi karijera.”

Sarađivali ste s brojnim trenerima. Koga biste izdvojili?

“Bilo ih je stvarno mnogo trenera koji su me trenirali, mnogi su mi bili od velike pomoći počevši od onih koji su me vodili u TOŠK-u, pa do, recimo, Osmanlispora. Najviše bih izdvojio Sušića. Za mene je veliki trener, još veći čovjek i zahvalan sam mu mnogo što mi je pružio priliku da igram za svoju zemlju. Pamtim također i Mišu Krstičevića iz Hajduka, kojem sam zahvalan na ovom dijelu karijere u kojem sam najviše napravio. On je vjerovao u mene kada je malo ko i pružio mu je šansu u jednom Hajduku koji je institucija. To je jedan poseban u klub, u srcu mi je odmah poslije mog Čelika”, rekao je Vršajević na kraju.

SportSport.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE