Za savršenu američku priču potrebno je da Bosna pobijedi Ameriku

Uspjeh bosanske fudbalske reprezentacije, na svjetskom prvenstvu, odigrao se upravo onako kako to i priliči američkom kontinentu. U posljednjih pet vijekova historije tog podneblja sve velike stvari dolazile su nenajavljeno, iznenadno i furiozno. Posebno su Sjedinjene Američke Države sklone pričama o velikom uspjehu, o neposustajućem vitalizmu i heroizmu pojedinca, koji samo snagom vlastite uvjerenosti u izuzetnost mijenja tok historije. Bosna i Hercegovina postala je u posljednjih nekoliko sedmica, a posebno sa plasmanom u šesnaestinu finala, fenomen veoma drag američkom kolektivnom imaginariju. Jedanaest mladih i prksnih muškaraca, kojima niko nije davao nikakve rezulataske šanse, uspio je izazvati bogove sudbine i uz pomoć fortune popeti se na Olimp sportskog uspjeha. 

Amerika je izgrađena na dubokom uvjerenju da je vitalizam njenog naroda nevidljiva i nezaustavljiva pokretačka sila društva. Svijest o naciji, koja se prkosno suprtostavlja svakoj prepreci, u svojim elelgičnim poslanicama najbolje je opisao pjesnik Walt Whitman, ali da je danas živ i da inspiraciju za svoje filozofske ideje nastoji naći u nekoj od zemalja učesnica svjetskog fudbalskog prvenstva njegov pogled zasigurno ne bi bio okrenut u stranu gdje se nalaze velike i moćne zemlje nogometa. Mudri bi Whitman u tim reprezentacijama moći, sistema i discipline vidio anahroni i sputavajući red, u njima bi prepoznao istu onu boljku koju je primjećivao u okoštalim institucijama Britanskog carstva. Red znači poredak, disciplina podrazumijeva susprezanje, a sistem je kolektiv koji tiraniše pojedinca, dakle sve stvari koje su daleko od neobuzdane, vulkanske, snage američkog devetnaestovjekovnog vitalizma. 

Vjerovatno mu se ne bi svidjele reprezentacije Fancuske, Engleske, Argentine i Brazila, u njima bi vidio previše moći, koja ne dozvoljava pojedincu da iskaže individualnu slobodu. Nezadovoljan onim što bi u njima vidio okrenuo bi se da posmatra reprezentacije koje možda nisu moćne sile svjetskog fudbala, ali u sebi nose snagu da ga iz korijena preobraze. I tu bi neminovno primjetio Curocao, Južnoafričku Republiku, Maroko, Ecuador i Bosnu i Hercegovinu. U tim bi reprezentacijama prepoznao onaj drevni američki duh, upravo onaj koji se drznuo pripitomiti divljinu nepreglednog američkog geografskog prostora, onaj koji se sukobio sa tiranijom imperijalne moći i onaj koji je bezuslovno zahtjevao slobodu pojedinca kao najvredniju društvenu svojinu. 

Ako bismo nastavili tražiti analogije uspjehu bosanske fudbalske reprezentacije sa motivima iz američke književnosti i filma bilo bi ih bezbroj. Mlada, nezaustavljiva, divlja horda protutnjala je mislima i osjećanjima Amerikanca, a nastup bosanske reprezentacije, barem do sada, nalikuje sižeju nekog filma Johna Forda. Baš kao u „Tragačima“ ili „Poštanskoj kočiji“ snaga njihovog uspjeha došla je iz unutrašnje potrebe da dokažu kako niko ne smije da ih prerano ili olako otpiše. Baš je taj osjećaj najaameričkiji od svih, to prkosno tjeranje svoje ideje, ta nepokolebljiva istrajnost da se potvrdi unutrašnja vrijednost, često nevidljiva i neprimjetna.

Izgleda da su bogovi sudbine bili dobro raspoloženi kada su odlučili da se u šesnaestini finala svjetskog kupa sastanu reprezentacija domaćina Sjedinjene Američke Države i čudesna whitmanovska Bosna i Hercegovina. S jedne strane možda ne velika fudbalska ali svakako velika svjetska nacija, ogrezla u svojoj bestijalnoj moći, nacija koja je u prošlom stoljeću dva puta snažno istupila na historijsku pozornicu da spasi cijeli svijet, a onda se survala u ponor vlastitih iluzija o neprikosnovenosti i supremaciji. Od vijetnasmog, dva rata u Iraku, rata u Afganistanu pa do svih tajnih operacija vođenih širom svijeta, Amerika se ponašala antiwithmanovski, ona je gazila, porobljavala, uspostavljala red, a da to od nje niko nije tažio. Bio je to zahtjev elitističke volje za moć, nikako volja tog čudesnog američkog naroda, koji je svoju suštinu duže od dva vijeka pronalazio u borbi za vrijednosti upisane u Deklaraciji za nezavisnost. 

Takva se Amerika, ogrezla u kolektivnom egoizmu, sprema na megdan sa malom Bosnom, ali zemljom i duhom u potpunosti sukladnoj drevnoj Whitmanovoj viziji vitalnog novog svijeta. Šta će u srazu ta dva fudbalska tima biti konačan ishod, to ne može predvidjeti niko. Oni smjeliji reći će samo da ako Bosna pobijedi biće to ostvarenje svih američkih ideala, biće to ispunjenje najdrevnijeg američkog mita, onog u kojem vitalnost jedne generacijske mladosti prkosi svim zlim usudima ovog nepravednog svijeta. Ako Bosna u srazu sa osrednjim fudbalskim timom najmoćnije zemlje na svijetu izađe kao pobjednik biće to dokaz da je samo u Americi sve moguće, čak i to da jedna mala Bosna, kao uragan, kao tornado, pohara umorno lice Amerike, pomladi ga i ponovo učini lijepim i privlačnim.

Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE