ZANIN BERBIĆ: ‘ Bosna i sevdalinka su jednostavno jedna neraskidiva cjelina’

Mladi sevdalija Zanin Berbić iz Modriče veliki je čuvar pravih vrijednosti narodne muzike, sevdalinke. Svojom muzikalnošću i istinskoj borbi za očuvanjem melosa narodne muzike postao je prepoznatljiv širom Bosne i Hercegovine što je mnoge oduševilo, a posebno impresionira nakon što počne interpretirati upravo ono što najviše voli, sevdalinku. Prvi javni nastup imao je 2003. godine i muzikom se bavi već deset godina, svira veliki broj instrumenata a naročito je za svaku pohvalu njegovo umijeće na sazu, što još više ovu priču podiže na veći nivo. Ovaj mladi sevdalija se svakodnevno bori sa svojim vršnjacima nastojeći im približiti sevdah, te skrenuti pažnju na najezdu novokomponovanih pjesama u kojima većina uživa stavljajući tako sevdalinku u drugi plan, a što u konačnom za posljedicu ima ono od čega on najviše strahuje, zaborav. Talentovanost i ova nesvakidašnja priča povod su da saznamo šta zapravo on misli o sevdalinci, svojim vršnjacima ali i kada on počinje doživljavati sevdah te korača u muzičke vode.

Širom bh. gradova poznat si kao neko ko daje veliki značaj očuvanju sevdaha, te samo pominjanje tvog imena odmah se veže za sevdalinku. Odakle bavljenje muzikom ali i želja za očuvanjem sevdalinke u vremenu kada svjedočimo žanrovima poput turbo-folka?

Moja želja i povod za bavljenje sevdalinkom i muzikom u punom smislu te riječi potiče iz porodice. Skoro svi u mojoj porodici su muzikalni, počevsi od oca koji je sa petnaest godina bio profesionalni bubnjar, zatim moja nana sa očeve strane je jako lijepo pjevala sevdalinke. Ona je poslije Drugog Svjetskog rata bila izabrana da ide u Sarajevo, školuje glas te počne karijeru zajedno sa ljudima njene generacije bez čijih imena mi danas ne možemo ni zamisliti sevdalinku kao što su Beba Selimović, Zehra Deović, Zora Dubljević, Nada Mamula… A moj djed sa majčine strane, Fetić Fehim i Pehara godinama je pjevao u željezarskom kulturno-umjetničkom društvu, tako da ne čudi da i ja krenem upravo tim putem, putem sevdaha i muzike.

Koliko se po tvome mišljenju njeguje i poštuje sevdalinka i šta ona za tebe predstavlja?

Svedalinka za mene predstavlja jedno od glavnih vezivnih sredstava koje Bosnu čine cjelovitom. Bosna i sevdalinka su jednostavno jedna neraskidiva cjelina. Kako reče rahmetli Omer Pobrić ,,Ko se bori za sevdah, bori se i za Bosnu”. Danas se ljudi mnogo trude da sevdalinku održe stabilnom. Mnoštvo je muzičara koji žele približiti sevdalinku današnjem čovjeku na način da je modernizuju, izvodeći je pomiješanu sa drugim muzičkim žanrovima kao što su Jazz ili Rock. Ja njih izuzetno cijenim. Cijenim to što su se na današnjem vremenu, vremenu u kojem hara estrada i turbo-folk, ipak opredjelili za sevdah. Ali, ja kao umjetnik jednostavno nisam od toga. Mišljenja sam da se sevdalinki, kako to kaže dr. Himzo Polovina ne treba ništa ni dodati ni oduzeti, ona je sama po sebi savršena. To je razlog zbog kojeg se ja u svojim interpretacijama trudim da dostignem bar približan umjetnički nivo kojeg su svojim interpretacijama dostizali umjetnici kao što je već pomenuti dr. Himzo Polovina, onda Safet Isović, Zaim Imamović, Nada Mamula i drugi.

Kako osoba poput tebe, koja poznaje prave vrijednosti muzike, komentariše najezdu novih žanrova i novokomponovanih pjesama?

Svako vrijeme nosi svoju muziku, tako i ovo današnje. Moje je mišljenje da je pojava ovih današnjih muzičkih žanrova koji su jako niskog umjetničkog, a i intelektualnog, nivoa produkt bolesti ovog društva, čija je bolest po meni nus pojava našeg kulturnog, moralnog, prosvjetnog a i vjerskog neuzdizanja. Vremena se mijenjaju, nažalost u negativnom pravcu. Ali ja sam ipak optimista te smatram da je budućnost sevdalinke blistava. Dobro na kraju uvijek pobijedi zlo, tako će i sevdah, to jest kvalitet, pobijediti nekvalitet.

Da li smatraš da je sevadlinka dovoljno zastupljena među mladima ili je pak manjka?

Fenomen Sevdalinke je jako kompleksan. Odgovor je naravno ne! Razlog tomu je nevjerovatno ubrzani tempo života koji se ne uklapa u tempo sevdalinke koji je mnogo umjereniji. Današnja omladina jednostavno nema vremena da sluša sevdah. Ima, ali joj se tako čini. Meni se često dešava da kada svojim vršnjacima u školi zapjevam neku pjesmu sporijeg tempa, naprimjer ‘Ah meraka u večeri rane’, najčešća je reakcija “Može li nešto brže”?! Jednostavno nemaju živaca da saslušaju sve pore i osjete sve ljepote i čari narodne pjesme. Zbog toga je umjetniku koji se trudi da što realnije donese tu narodnu pjesmu jako teško, jer mora svoj život u potpunosti prilagoditi njoj. Jednostavno mora živjeti u tempu sevdalinke. Naša narodna pjesma sevdalinka se nalazi na jednom visokom moralnom, umjetničkom i intelektualnom nivou, mnogo višem nego na kojem smo mi, odnosno naše drustvo. Stoga mi ne trebamo sevdalinku prilagođavati sebi, mi treba da se uzdižemo na nivo sevdalinke.

Kada si prvi put javno nastupao i kakve su impresije tada bile?

Ja sam počeo pjevati bosanske pjesme 2003. godine u KUD-u ,,Ševko Avdić” Tarevci Modriča. Moj prvi nastup te godine obilježen je jednom anegdotom. Pjevao sam u horu našeg KUD-a i jednu sam kompoziciju solirao. Otpjevao sam prvu strofu, a kada je došla na red druga strofa, na mikrofon sam rekao svome ocu ,,Baba, a šta ću ja sad”?!

Učesnik si raznih festivala i koncerata, da li postoji neki poseban nastup koji ti je ostao urezan i po čemu je on drugačiji?

Za ovih deset godina koliko pjevam pred publikom mnogo sam toga doživio i mislim da sam jedan od rijetkih među svojom generacijom koji se mogu pohvaliti ovolikim brojem nastupa i postignutog iskustva, tek mi je sedamnaest godina. U mom dosadašnjem djelovanju kao interpretator sevdalinke u posebnom sjećanju su mi ostali koncerti i festivali koje sam imao kao član Instituta Sevdaha fondacije Omera Pobrića. Sjećanje na te dane kada sam tamo pjevao u meni bude posebne osjećaje jer sam tamo upoznao mnogo dobrih ljudi, prijatelja. Žao mi je što je Institut Sevdaha poslije Omerove smrti prestao sa djelovanjem i rad sam pomoći ako se nekad javi ideja za obnovom svega toga.

Dobitnik si raznih priznanja i nagrada iako tome ne pridaješ značaja, koja je najviše prirasla srcu?

Ja nisam ljubitelj takmičenja. Mislim da je takmićenje u muzici suluda stvar. To je umjetnost, tvoj lični pečat nečemu lijepom što se naziva pjesma. To nije sport pa ko brže trči, bolji je. Zbog toga ja i nemam mnogo priznanja na kojima piše prvo, drugo, treće mjesto. Mnogo su mi draže zahvalnice za pomoć u realizaciji, za učešće i slično. Ali ako već pitate, veoma mi je drago priznanje Instituta Sevdaha za učešće na prvom internacionalnom festivalu Sevdaha mladih na Baščaršijskim noćima 2007.godine.

Pored tvojih vokalnih sposobnosti poznato nam je da briljiraš i na velikom broju instrumenata…

Naravno. Prvo sam počeo pjevati, a poslije se probudila želja i za svirkom. Jedna od bitnih stvari kroz koje ja, moglo bi se reći najviše ispoljavam svoju muzikalnost je ta da sviram više instrumenata. Pored saza, kao učenik Srednje Muzičke škole u Zenici solista sam na violini, a klavir nam je obavezan instrument u Muzičkoj skoli. Odnedavno pohađam i časove violončela. U školskom gudačkom orkestru sam jedno vrijeme zbog nedostatka violista svirao i violu. A naravno, gdje će sevdah bez harmonike.

Naročito plijeniš pažnju kada nastupaš svirajući saz, da li je bilo teško ‘savladati’ taj instrument i da li je upravo saz tvoj omiljeni instrument sa kojim nastupaš?

Pa znate, sevdalinka je pjesma koja možda najubjedljivije zvuči upravo uz saz. Saz je, poredeći ga sa drugim instrumentima koje ja sviram, najlakši instrument za sviranje i za naučiti svirati na svijetu. Ali je ujedno i najteži jer, da bi bio dobar sazlija, moraš imati istančani osjećaj za sevdah, a to rijetki imaju. Ja na svojim nastupima uz saz često doživljavam ovacije. To je vjerovatno produkt toga što se neprestano trudim da tu pjesmu uz saz izvedem na neki malo atraktivniji način, što izborom pjesama, njihovim tekstom, tako i samim načinom pjevanja. Čest primjer je pjesma ,,Imao sam deset žena”.

Koliko su ljudi danas generalno zainteresovani za sevdah i manifestacije koje imaju za cilj očuvanje istinske narodne muzike, sevdaha?

Ljudi su danas poprilično zainteresovani za sevdah. Često se dešavaju manifestacije koje su pravljene s ciljem da pomognu u očuvanju naše narodne pjesme. Ali, čest problem je nedostatak finansija, budući da se u našoj državi za sve ima novca, samo za kulturu nažalost nema.

Koji su tvoji trenutni planovi kada govorimo o muzici?

Moj generalni plan kada je riječ o muzici je završiti srednju školu i upisati Muzičku akademiju u Sarajevu, a svakodnevni zivot mi je ispunjen nastupima. Krajem sljedećeg mjeseca planiram napraviti jedno svoje solističko veče u Art Kući Sevdaha, ali ne bih još oko detalja.

Postoji li neka poruka kojom bi iz svoje perspektive definisao sevdah a ujedno i naveo razloge zašto mladi trebaju pružiti priliku sevdahu?

Poručio bih svim čitaocima da čuvaju, vole i poštuju ovu našu divnu i lijepu narodnu pjesmu. Sevdalinka je uvijek bila i ostat će za sva vremena način života i zajednička tačka svim ljudima na ovom podnevlju, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima ostat će to do sudnjeg dana. Moramo se ujedinjavati, makar kroz pjesmu, kroz ljepotu i truditi se da nam simbioza i pjesma budu temelj komunikacije s drugim ljudima.

Za kraj, s obzirom da je mjesec posta, koji su običaji koje ti praktikuješ u ovo vrijeme mubarek mjeseca Ramazana?

Za kraj, prije svega hvala Vama na pozivu i čestitam na velikoj spretnosti da gostu/sagovorniku postavite prava pitanja iz kojih se mogu izvući sjajni, bogati odgovori. Ramazanske dane provodim kod svoje kuće u Modriči, zajedno sa svojom porodicom. I naravno, želim svim čitaocima islamske vjeroispovijesti sretne i berićetne predstojeće bajramske dane. Bajram Serif Mubarek Olsun!