Screenshot 2 67
AUTOR: H.D.
DATUM: lis 18, 2021 @ 7:30
KATEGORIJA: BiH / Izdvojeno / Vijesti

Intervencija SAD-a u Bosni i Hercegovina bila je predložak kasnijim misijama u Afganistanu i Iraku, ali je za razliku od nabrojanih jedina polučila djelimičan rezultat. U autorskom članku za Foreign Affairs, nekadašnji službenik u Iraku, Rory Stewart tumači razloge takvog ishoda.

Autor tvrdi da je u središtu tragičnog neuspjeha u Afganistanu i Iraku bila opsesija o univerzalnim planovima i velikim resursima, koji su kočili razuman, ali konkretan napredak koji se mogao postići s mnogo manje trupa i po nižoj cijeni.

“Doba intervencije započelo je u Bosni 1995. godine i ubrzalo se misijama na Kosovu, u Afganistanu i Iraku. Tokom ovog perioda, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici razvili su viziju sebe kao izvršnih direktora neke kompanije. Imali su strategiju i resurse da poprave stvari, uzmu svoje bonuse i izađu što je prije moguće. Simbol doba bio je američki general koji je ustajao u 4 sata ujutro i trčao osam milja prije nego što bi uredio stanje u propaloj državi”, ističe Stewart.

Dodaje da se za svaki neuspjeh ili zastoj izvlačio zaključak da je problem nedostatak resursa i međunarodnog planiranja.

Tekst se nastavlja nakon reklame

“Ove ideje su bile štetne u Bosni i na Kosovu. Ipak, u intervencijama u Afganistanu i Iraku, nestabilni hibridi humanitarizam i protuterorizam, koji su ubrzo postali još nestabilniji hibridi izgradnje države i protuterorističkog djelovanja, pokazali su se kobnim. Međunarodni planovi su od samog početka bili potpuno odvojeni od lokalne stvarnosti”, tvrdi Stewart.

Naglašava da je neuspjeh u Afganistanu proizašao iz nerazumijevanja ranijeg uspjeha. Osim toga, iako je Afganistan 2004. godine, tri godine nakon intervencije bio sigurniji, slobodniji i više prosperitetan, sa boljim uslovima za uspjeh nego 30 godina ranije korupcija, sigurnost i sudstvo funkcionisali su samo za one koji su sebi mogli priuštiti plaćanje mita. Zbog svega toga Amerikanci su angažovali veći broj trupa da bi suzbili lokalne vojskovođe i njihove milicije što je dijelom dovelo do većeg broja žrtava. Za razliku od Afganistana broj trupa u BiH se vremenom smanjivao, a ne povećavao.

“Prvi čin u 20-godišnjoj intervenciji, operacije NATO-a u Bosni, bio je u velikoj mjeri efikasan. Ne samo da je okončao rat i očuvao mir desetljećima gotovo bez ikakve cijene za SAD i njihove saveznike u NATO-u, već je postigao stvari koje su se nedugo prije činile nemogućima: zaštitu civila, demobilizaciju milicija, siguran povratak izbjeglica u etnički očišćena područja i zatvaranje ratnih zločinaca. Danas je bosanska država i dalje krhka, etnički podijeljena i korumpirana, međutim u njoj i dalje imamo mir”, ističe autor.

Ovaj uspjeh, tvrdi Stewart, proizašao iz velikog, ali vrlo ograničenog međunarodnog prisustva, pogrešno je protumačen kao argument za smjele međunarodne intervencije na univerzalnim predlošcima izgradnje države podržane ogromnim resursima.

“Paddy Ashdown, britanski političar koji je bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, zaključio je da je Bosna demonstrirala sedam ‘stubova očuvanja mira’ koji se ‘primjenjuju više ili manje univerzalno’ i dao plan za formiranje institucija, od sigurnosti, vodosnabdijevanja, do zatvora i efikasne tržišne ekonomije. Po njegovom mišljenju, za postizanje ovih ciljeva bila je potrebna međunarodna administracija s apsolutnom izvršnom moći. Treba izbjegavati lokalne izbore ili konsultacije. Intervencijske sile trebale bi, rekao je on, ‘od početka ući snažno’, uspostavljajući vladavinu zakona što je moguće brže i odlučnije, ‘čak i ako to morate učiniti prilično brutalno’, kaže Stewart.

Autor dodaje da je James Dobbins, bivši američki specijalni izaslanik u BiH i budući specijalni predstavnik za Afganistan i Pakistan, inače koautor Vodiča za početnika u izgradnji nacija, tvrdio je da je za ‘teške’ mirovne operacije potrebno 13 vojnika na svakih 1000 stanovnika, a za ‘lake’ dva vojnika. Upravo je spomenuta vizija bila inspirisana Ashdownom.

“Na Kosovu, administracija UN-a je preuzela ovlaštenje da zatvori bilo koga, promijeni ustav, imenuje službenike i odobri vladin budžet (iako je ta ovlaštenja koristila relativno oprezno). U Iraku je Paul Bremer, američki administrator privremene vlasti Koalicije, preuzeo potpunu izvršnu vlast i poslao američke i britanske zvaničnike, ja sam bio jedan od njih, da upravljaju iračkim provincijama. Prepisali su univerzitetske nastavne planove, preuredili vojsku i otpustili stotine hiljada članova Baath partije Sadama Huseina i pritvorili još desetine hiljada”, naglašava Stewart.

Ističe da je broj međunarodnih trupa u BiH bio mnogo veći nego u prvim danima rata u Afganistanu, ali su strani vojnici i strana uprava bili ograničeni u onom što su mogli učiniti.

“Zastrašeni sjećanjima na Vijetnamu i neuspješnom intervencijom u Somaliji, visoki američki i evropski dužnosnici nisu željeli biti uvučeni u dugu historiju etničkih sukoba na Balkanu, pa su pristupili sukobu s ogromnim oprezom. Kad su SAD sa zakašnjenjem izvele vojnu intervenciju, bile su fokusirane na zračne operacije gađanja artiljerije bosanskih Srba oko Sarajeva. Kopnene borbe vodile su bosanske vlasti sa sjedištem u Sarajevu i hrvatski vojnici, koji su svoju obuku dobili od Amerikanaca. Kada su međunarodne trupe raspoređene nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, oni su većinu svog vremena provodili u svojim bazama. Više američkih vojnika je povrijeđeno baveći se sportskim aktivnostima nego u akciji”, tvrdi autor.

Dodaje da je visoki predstavnik imao mnogo manju moć nego što su stranci imali na Kosovu i nije mogao narediti vojnim ili policijskim službenicima da provode njegove odluke.

“Dejtonski sporazum predao je 49 posto teritorije zemlje agresorima i učvrstio njihovu moć u područjima koja su etnički očistili. Oprezno međunarodno prisustvo također je u početku ostavilo hrvatske i srpske paravojske, specijalne policijske snage i obavještajne službe na mjestu i nije ih razoružalo”, tvrdi Stewart.

Za razliku od pristupa u Iraku i Afganistanu, visoki predstavnik morao je raditi s ratnim zločincima, makar u početku, te je često prepuštano domaćim političarima da donose neočekivana rješenja podržana od međunarodne zajednice.

“Prvi napredak dogodio se kada se predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavšić odvojila od svog mentora, ratnog zločinca Karadžića, a zatim zatražila međunarodnu podršku. Plavšić je i sama bila ratni zločinac koji je bosanske Muslimane opisala kao ‘genetski deformiran materijal’. Međutim, međunarodne snage radile su s njom na razoružavanju snaga specijalne policije, jedinica bosanskih Srba koje su djelovale kao de facto milicije. Kasnije, smrt hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i svrgavanje srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića fatalno su oslabili njihove opunomoćnike u Bosni”, ističe autor, te dodaje da ništa od spomenutog nije bio dio planirane strategije međunarodne zajednice, ali su pomogli da Haški tribunal proširi svoje operacije što je kasnije dovelo do hapšenja i procesuiranja Karadžića i Plavšičke.

Naglašava da se stranci nisu previše trudili da se izbjeglice vrate svojim kućama nakon provedenog etničkog čišćenja, ali su “male grupe Bosanaca” samoinicijativno krenule u proces povratka, te su povratnici svojim pristupom i odlučnošću uvjerili međunarodne trupe da ih slijede i zaštite.

“U roku od jedne decenije od intervencije, vlasnicima je vraćeno više od 200.000 domova, više od 400.000 vojnika iz tri vojske je razoružano, a Bosna je izgradila jedinstvenu vojsku od 15.000 vojnika. Svi veliki ratni zločinci su uhvaćeni i suđeno im je, a stopa ubistava u Bosni pala je ispod one u Švedskoj”, ističe autor, te dodaje da je sve je to postignuto skoro bez vojnih žrtava Amerikanaca i NATO-a.

“Lagani i trajni pristup po uzoru na bosansku intervenciju trebao je biti pristup za Afganistan i, zaista, za intervencije drugdje u svijetu”, zaključuje autor.

LIDER