Nova godina bez okićene jelke danas je gotovo nezamisliva, kako u katoličkim tako i u pravoslavnim kulturama.

Kićenje jelke jedna je od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića i Nove godine.

Jelka se ukrašava raznobojnim ukrasima, trakama i svjetlećim lampicama. Na vrh jelke često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Vitlejemsku/Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Hrista.

Porijeklo običaja

Tačno porijeklo ove tradicije nije poznato. Vjerovatno potiče od običaja kićenja jelki jabukama, što bi trebalo da simboliše Drvo poznanja dobra i zla u Rajskom vrtu.

Običaj se pojavljuje u Njemačkoj u 16. vijeku. Drveće okićeno jabukama koristi se u moralno-poučnim igrokazima da pokaže sukob dobra i zla. Popularnost koju danas ima jelka je zadobila za vrijeme Martina Lutera, protestantskog reformatora, koji uvodi i običaj kićenja jelki svjećicama. Danas su jabuke zamijenjene kuglama, a svjećice različitim svjetlećim lampionima.

U Britaniju je ovaj običaj uveo princ Albert, suprug kraljice Viktorije, polovinom 19. vijeka. Nakon toga novogodišnja jelka brzo je osvojila Evropu i cijeli svijet.

Na Balkanu se takođe ovaj običaj pojavio krajem 19. vijeka, najprije kod katolika, a nešto kasnije i kod pravoslavnog stanovništva. Do početka 20. vijeka proširio se po većim mjestima, dok se po selima javlja nešto kasnije.