Zašto ljudi ne traže pomoć? U Bosni i Hercegovini za sedam dana tri osobe izvršile suicid

Za samo nekoliko dana Bosnu i Hercegovinu su potresle tri samoubistva koja su ponovo otvorila pitanje mentalnog zdravlja i načina na koji se naše društvo nosi s tim problemom. Iza svake od tih tragedija stoji priča o boli, tišini i nerazumijevanju koje prečesto prolazi neprimijećeno.Mlada doktorka iz Brčkog, Samra L. (27), prije nekoliko dana počinila je samoubistvo. Kako su pisali mediji, d‌jevojka je život okončala iz pištolja u porodičnoj kući u Vražićima.Samra je bila zaposlena u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Brčkom, a vijest o njenom iznenadnom odlasku duboko je potresla prijatelje, kolege i akademsku zajednicu. Nekoliko dana kasnije, 23. oktobra, muškarac (57) počinio je samoubistvo u Kovačima u Živinicama.Dva dana kasnije – još jedan tragičan slučaj. Muškarac je u sarajevskom naselju Nova Otoka počinio samoubistvo skokom s jednog hotela.Dok statistike rastu, a javnost nakratko reaguje, suštinskog razgovora o uzrocima, podršci i prevenciji još uvijek nema dovoljno. Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoteraput, kaže za Srpskainfo da se o danas o mentalnom zdravlju govori sa „šapatom“ iz straha, srama od osude ili neznanja.Iz iskustva rada kao psiholog i porodični psihoterapeut, vidim da ljudi još uvijek osjećaju sram kada je riječ o mentalnom zdravlju. Kod nas se dugo vjerovalo da je emocionalna patnja znak slabosti, i da ako pričaš o tome, „ideš u ludila“.Poruke tipa „stisni zube“, „nije to ništa“ ili „drugi imaju gore“ ljude uče da svoje probleme kriju i da ne traže pomoć. Često u praksi primijetim da ljudi dolaze tek kada ne mogu više da izdrže i kažu: „Više ne znam šta da radim“.A tu je već bol postala velika i predugo skrivana – kaže Savanović Zorićeva. Savanović Zorić smatra da su najčešći razlozi koji sprečavaju ljude da potraže stručnu pomoć – kombinacija straha, srama i nepovjerenja u sistem.Strah od osuđivanja i etiketiranja, stid zbog osjećaja da “ne bi trebalo” da im bude loše, i nepovjerenje i u sistem, i u vlastitu snagu. Kod mnogih postoji i pogrešno uvjerenje da se psihologu ide tek kad “više nemaš kud”, a zapravo se radi o prevenciji i podršci.Ljudi često dugo trpe u tišini, dok ne postane prekasno. A u društvu u kojem se od djetinjstva uči da je “sve u glavi” i da se “samo sabereš”, teško je naučiti tražiti pomoć – jer to znači priznati da nisi svemoćan – pojašnjava Savanović Zorićeva.Ističe da društvena osuda i predrasude čine da bol često bude skrivena. Prema njenim riječima ljudi uče da svoje teškoće ne pokazuju, da se smiješe i glume da je sve u redu.Iz iskustva rada s porodicama, vidim koliko to povećava izolaciju i rizik od tragičnih posljedica. Kada se predrasude razbiju i kada porodica ili zajednica pruži podršku, ljudi se otvaraju i počinju tražiti pomoć i to može biti presudno za prevenciju tragedija – zaključuje Savanović Zorićeva.