Zašto mladi napuštaju Bosnu i Hercegovinu: Ovdje nas više cijene iako smo “auslenderi”

Našu zemlju svake godine napusti na desetine hiljada ljudi. Zvanična vlast nema podataka o tome koliko je građana Bosne i Hercegovine od Dejtona do danas zauvijek zatvorilo vrata i oprostilo se od domovine. Odlaze mladi, ali odlaze i oni koji to više nisu. Jedni nemaju posla, drugi su bijedno plaćeni, treći su svjesni korumpirane elite, koja svako malo oživljava strah od novih sukoba. U protekle četiri godine, prema nekim procjenama, iz BiH se iselilo 150.000 ljudi. Većina ih se nikad neće vratiti.

Saša Klisarić iz Sarajeva otišao je u Njemačku prije pet godina.

– Roditelji mi nisu ni u kakvoj stranci, nisu imali veza da me poguraju. Za mene nije bilo posla, skoro ništa – kaže.

Živi u zapadnoj Njemačkoj, uči i radi u jednoj velikoj farmaceutskoj firmi.

– Dijasporski kliše! Nije med i mlijeko, mnogo se radi, ali znaš za šta radiš, ljudi te cijene i poštuju tvoj rad. Također, imam vremena i za sebe. U Bosni sam imao više od 30 kilograma viška, sad vozim bicikl, treniram muaj tai – govori.

Nisu mu samo nezaposlenost, nepotizam i korupcija smetali u Bosni.

– Više su mi smetali kolektivna apatija, bezvoljnost da se išta promijeni, iste teme i priče koje se iz godine u godinu vrte ukrug. Ovdje su ljudi mnogo pozitivniji, okupirani su poslom i hobijima – iskreno govori.

Uhvati se ponekad da razmišlja o povratku, nedostaju mu prijatelji i porodica.

– Ali, nakon pet dana provedenih u Sarajevu, jednostavno me sve počne nervirati. Isplivaju isti problemi koji su me i otjerali. Ovdje sam nešto postigao i ne planiram to napustiti – kaže te dodaje da mu se u Njemačkoj sviđa preciznost u svemu što se radi.

Banjalučanin u Kini

Nemanja Savanović vjerovatno je u Šenženu, gradiću blizu Pekinga, jedini Banjalučanin. Profesor je engleskog jezika. Priznaje, nije bilo baš lako privići se na novu zemlju.

– Kinezi ne mare za logiku. Sve je suprotno od onoga kako smo navikli. Ali je, s druge strane, sve dostupno. Posla ima na svakom koraku. Ljudi u BiH se plaše za posao. Oni koji dođu u Kinu da rade, ne razmišljaju o tome, jer znaju da sutra mogu naći novi posao ako danas ostanu bez njega – govori Nemanja.

O povratku u BiH ne razmišlja, kaže da u Kini može pronaći sve što mu se sviđa.

– Ma koliko volio da se to ne desi, vjerovatno ću raditi dok budem mogao i dok budem imao priliku da radim ono što znam i umijem. Nakon toga? Tražit ću novu Kinu – kaže.

Moji su drugovi od Toronta do Tokija

Radosavljević: Život u BiH je poluanarhičan

Sarajlija Ivan Radosavljević priznaje da je jedan od bitnih razloga odlaska bila i negativna klima.

– Mržnja, napetost koja raste. Nisam više mogao gledati drugove koji se pridružuju nacionalno-religijskim torovima i pokušavaju druge uvući u to blato. Bosna mi je odjednom postala tijesna – kaže.

Život u njemačkom Konstancu, gdje radi kao medicinski tehničar, je lijep, pod uvjetom da imate radne navike i civilizirano ponašanje. Ne pristaje na priče “pidžama – radno odijelo”. Ima dosta slobodnog vremena i pristojno zarađuje.

– Nigdje novac ne raste na grani. Treba ga zaraditi. Nema se vremena za pet kafa u toku radnog vremena. Za onoga ko želi miran porodičan život, a pri tome zaštitu jakog, legalnog sistema, Njemačka je idealna država. Sad mi se, s ovog stajališta, čini da je život u BiH poluanarhičan. Ljudska prava zavise od trenutnog raspoloženja moćnika, zakoni postoje na papiru, ne odnose se na svakoga isto – kaže.

U BiH ne dolazi prečesto. Osjeća se kao turista, vuku ga nazad dragi ljudi, prijatelji, mada su mnogi od njih odavno rasuti od Toronta do Tokija.

– Nisam nostalgičan. Grad čine ljudi, a mnogi od njih nisu više u mom rodnom gradu. Tako da ostajem ovdje. Dobar je životni standard, čista priroda i ulice, razvijena ekološka svijest, topli ljudi. Ako je nešto dobro, ne treba mijenjati – kaže Ivan.

U BiH se cijeni samo onaj ko ima dublji džep

Aldin Hećo iz Zenice tražio je posao dvije godine, nije imao mogućnost čak ni da volontira i krenuo je u Berlin. Radi u rehabilitacijskog Klinici za neurološke pacijente.

– Ovdje se mnogo bolje živi nego u Bosni, više te cijene. Zadovoljan sam. Iako smo “auslenderi”, itekako nas cijene. Imamo sva prava kao i svako ko je rođen u Njemačkoj. U Bosni se cijeni samo onaj ko je na višem položaju ili ko ima dublji džep – iskreno govori.

Brzo se priviknuo na bolje i ne razmišlja o povratku. Nikad, kaže.

– Nijemci su kulturni, opušteni. Sve mi se ovdje sviđa. Klinika na kojoj radim, stalno nudi mogućnosti daljnjeg školovanja i napredovanja. To ću iskoristiti i za 10 godina se vidim na što višem položaju – kaže Aldin.

Pariski život pun prilika

Slavko Malešević napustio je rodnu Banju Luku, jer mu je trebao posao. Već 12 godina živi u Parizu, živi pet minuta od čuvene crkve Notr-Dam. Radio je kao knjižar u jednoj od poznatijih privatnih pariskih knjižara, a sad je trgovac knjigama.

– Ovdje je život put prilika, ali pomalo prazan – kaže Slavko.

No, priznaje, za razliku od Bosne, u Francuskoj može živjeti od svoga rada.

– U Parizu možeš da živiš dobro ako radiš samo jedan posao, redovno plaćen. U Bosni bih morao raditi više poslova – kaže.

Priznaje da ponekad razmišlja o povratku.

– Za sada je to samo daleka misao. Moja djeca su rođena u Francuskoj i oni su pravi Francuzi – kaže.

Avaz.ba