Portal 072info

Zašto ova zemlja ne brendira ono najbolje što ima?! Bosanska sofra samo čeka da postane apsolutni hit!

Univerzitetski profesor Enes Kujundžić ove godine je objavio knjigu pod nazivom ‘Sofra: Starinsko bosansko kulinarstvo iz kulturološke perspektive’. 

Pored brojnih recepata, publikacija sadrži tekstove o društvenom značaju sofre, odnosno stola za ručavanje, u svakodnevnom životu bh. naroda. Povod autoru da napiše knjigu je činjenica da, iako je potpisala UNESCO-vu Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, Bosna i Hercegovina još nije počela sa primjenom ovog dokumenta. Drugim riječima, stara bosanska kuhinja još nije međunarodno priznata kao brend bh. tradicije.

„Ja ne vidim puno nastojanja u tom pravcu, jer prvi bi korak bio snimanje stanja te vrste baštine u Bosni i Hercegovini. Za sada je uspjelo da zmijanjski vez bude uvršten na respektabilnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Mislim da se nešto radi i po pitanju konjičkog drvorezbarstva, zatim ramske nošnje, a moje stajalište je da bi u tu listu trebali da budu uvršteni i sevdalinka, kao i starinsko bosansko kulinarstvo“, objašnjava Kujundžić.

Međutim, prema riječima Kujundžića, kulinarstvo treba posmatrati u širem kontekstu Balkana i različitih uticaja Istoka i Zapada, ali, postoje odlike karakteristične samo za bh. kulinarstvo. Prvi tragovi datiraju iz perioda srednjeg vijeka.

„Recimo, kada se jedna bosanska princeza udavala za jednog njemačkog princa, ona je u svom čeizu, a čeiz je ruho, nosila različite vrste posuđa. To u stvari pokazuje da je to posuđe korišteno na dvorovima domaćih plemića, kraljeva, kraljica itd.“

S druge strane, podaci iz osmanskog perioda donose pregršt informacija, pa i o tome čime su se hranili ondašnji bh. narodi.

„O tome piše, recimo, Evlija Čelebija, zatim Bašeskija, u svom Ljetopisu. Malo je poznato da je na sarajevskoj čaršiji bilo korišteno tri vrste pirinča za spremanje različitih jela. Spominje se i neka vrsta crvenog pirinča, što mi danas, praktično, nemamo. Naravno, austrougarski period je donio svoje specifičnosti u kulinarsku tradiciju Bosne i Hercegovine. Kasnije, dvadeseto stoljeće svjedoči pojavu niza kuhara-vodiča u tu vrstu tradicije. Posebno trebamo biti zahvalni gospodinu Lakišiću, koji je napravio knjigu koja se zove ‘Bosanski kuhar’, i ta knjiga je, zajedno sa knjigom ‘Kako nastaje naučno djelo’ profesora Šamića, jedna od najizdavanijih knjiga u našoj zemlji. Naravno, tu je i knjiga dr. Sadikovića, ‘Narodno zdravlje’. Ta vrsta literature je, znači, jako popularna u narodu.“

Međutim, knjiga Enesa Kujundžića, kako i sam autor kaže, nije klasična kuharica. Ona je, zapravo, pokušaj autora da to pitanje smjesti u široki kulturni kontekst. Uključiti obrazovni proces u istraživanje ove tematike od ključnog je značaja.

„Jedini je problem u tome što u našoj upravljačkoj strukturi postoji jedan otklon, koji ja u potpunosti ne razumijem: Bosna i Hercegovina je do sada potpisala oko dvije trećine UNESCO-vih konvencija, ima ih oko 50. E, sad, od te dvije trećine konvencija, znači oko 30, ona provodi pola jedne od tih konvencija, i to one iz 1972. godine i tu postoji neka komisija za nacionalne spomenike i ona to dosta dobro radi. Međutim, ovo što se zove živa kulturna tradicija – te ključne riječi ne funkcionišu u našem javnom prostoru nego funkcionišu na razini rasprave. Čak ni novinari ne pokazuju poseban interes za to. Ja mislim da bismo mi svi, kad već govorimo o različitim aspektima društvenog života koji se tiču kulture, imali jako puno koristi kada bismo počeli primjenjivati te normativne instrumente. Javnost o tome malo zna i malo se, ustvari, i koriste ti dokumenti u priči o reformi, recimo, kulturnog sektora, u reformi nauke, reformi obrazovnog sustava“, zaključuje naš sagovornik.

„Zato ova knjiga i nosi taj dodatak – ‘iz kulturološke perspektive’. Tu, naravno, nije u pitanju samo opis starinskog bosanskog kulinarstva na jednoj elementarnoj razini, nego je tu u pitanju i ambijent u kojem se sve to odvijalo.

Recimo, ima ovdje jedan tekst iz Bosanske Krajine, u kome Fejzbeg Kulinović govori o tome šta je to pilav, kako se to dešava itd.

On je ovaj svoj tekst objavio u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena. Mislim da prelaz iz XIX u XX stoljeće predstavlja doba u kome se dešavaju brojne kulturne promjene i naravno, dolazi do izražaja interes ljudi za snimanje na terenu – šta se to u tradicijskoj kulturi dešavalo.

Mi smo tek na početku da ovu temu razmatramo na jednoj razini koja bi omogućila da i šira javnost stekne uvid u to.

Ja smatram da bismo mi mogli malo da revitaliziramo i naše stare bosanske čaršije kroz to, da ljudi imaju osjećaj da to starinsko bosansko kulinarstvo i starinska kultura – da to nije ništa prevaziđeno, čega se treba stidjeti.

Treba ustvari vidjeti šta je tu relevantno za savremeno doba i za budućnost”, kaže Kujundžić.

Bosna i Hercegovina, kao članica Savjeta Evrope i UNESCO-a, poznaje načine kako da odredi šta je njena materijalna i nematerijalna baština.

Raznolikosti krase ovu zemlji, ali tog značaja još uvijek nije svjesna ni aktuelna vlast, zaključuje Enes Kujundžić.

Podijelite članak