Zašto su šume postale važnije od samostalnosti Republike Srpske?

Nakon poslednjeg sastanka Milorada Dodika sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u Beogradu javnost je obaviještena kako je Dodik pokrenuo proces vraćanja entitetskih nadležnosti, jer se Republici Srpskoj „oduzima pravo na korišćene šuma i predaje u ruke centralnih vlasti u Sarajevu“?!

Saopštio je to, ne Dodik, već Vučić, koji je, nama sumnje, i ovoga puta preuzeo ulogu vatrogasca političkog požara, koji je u BiH potpalio srpski član Predsjedništva i lider SNSD-a svojim radikalnim potezima. Dodika su ti potezi doveli u tjesnac i vrlo ograničen politički manevarski prostor, iz kojeg ne može da se izvuče, osim ako mu neko ne dobaci uže za spasavanje. U protivnom, progutaće ga politički vir koji sam je izazvao svojim iracionalnim postupcima, piše Žurnal.

Vučić tumači Dodika

Pošto je bilo sasvim jasno da Dodiku spasonosno uže neće dodati opozicija u RS, koja je konačno prestala da djeluje u političkim okvirima koje im je Dodik vješto nametao, suludim prijetnjama da će biti prokazani kao srpski izdajnici ako ne podrže njegove inicijative, kao i da njegovom političkom prijatelju broj jedan u BiH, Draganu Čoviću, ne pada na pamet da politički potone zajedno s njim, Dodik je spas potražio u Vučiću.

„I ono što je za mene veoma važno jeste da je on spreman da razgovara ukoliko bi se taj (vlasništva nad šumama) problem riješio. To, čini mi, se lišava sve one koji žele da kažu da je kriv Dodik ili RS, i da nas uvodi u nešto što je racionalan i pragmatičan pristup”, rekao je Vučić.

Vučić je, dodjelivši sebi ulogu tumača Dodikovih političkih poteza, svjesno minimizirao uzroke krize u BiH i blokade državnih institucija, navodeći samo odluku Ustavnog suda BiH, kojom se šume u RS vode kao vlasništvo države BiH, dok Parlamentarna skupština BiH ne donese krovni zakon o šumama. Šume neće pobjeći iz Republike Srpske, baš kao ni poljoprivredno zemljište, vode ili vazduh, što zna i sam Dodik, ali to pitanje je namjerno izabrano kao najmanje osjetljivo samo da bi se Dodik vratio u igru, sada kao faktor spreman za dijalog. Nakon sastanka Dodika i Vučića nije bilo ni riječi o Zakonu o zabrani negiranja genocida, koji je bio povod za odluku Narodne skupštine RS da srpski predstavnici ne učestvuju u radi državnih institucija. Odluku je Dodik kasnije pretočio u svoj najnoviji politički projekat – „Samostalna Republika Srpska u dejtonskoj Bosni i Hercegovini“. Vrlo samouvjereno tada je naveo da je to njegova posljednja ponuda ostalim stranama u BiH, koja bi, kako je planirao, trebalo da zaživi do 9. januara naredne godine, do kada bi entiteska Narodna skupština povukla saglasnost ovog bh. entiteta na formiranje Oružanih snaga BiH, Uprave za indirektno oporezivanje BiH (UIO), Visokog sudskog i tužilačkog saveta (VSTS).
Sukcesivno bi, kako je najavio, RS povukla i svoju odoborenje na formiranje Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), Obaveštajno-bezbjednosne agencije BiH, kao i sve ostale institucije na državnom nivou, čije postojanje prvobitno nije definisano Dejtonskim mirovnim sporazumom, ali je formiranje tih institucija potvrđeno u Parlamentu BiH, između ostalog, i glasovima Dodikovog SNSD-a.

Dodikove opasne igre poslednjih 15 godina

Najavljivao je otcjepljenje Republike Srpske, koje nikada nije realizovao, ali je u međuvremenu prihvatio Program reformi, koji BiH čvrsto utabanom stazom vode ka NATO-u. Sada ponovno insistira na formiranju Vojske RS, mada od toga nema ništa, što je nakon sastanka u Beogradu umjesto njega potvrdio Vučić.
„Razgovarali smo i o Vojsci Republike Srpske i ja sam prenio važne poruke ljudi iz svijeta predsjedniku Dodiku. Drago mi je što je izrazio spremnost da sasluša mišljenje drugih ljudi, i mislim da je važno da pokušamo da sačuvamo mir, ali i da pokušamo da pokažemo da nije RS nikakav izvor problema, već da smo svi u regionu spremni da razgovaramo“, rekao je Vučić, diplomatski biranim rječnikom.

Suština je sledeća – „neki ljudi iz svijeta“, čitaj SAD, NATO i ostale zapadne zemlje, jasno su upozorile da Dodik ni po koju cijenu ne smije ugroziti Oružane snage BiH, na čije je formiraje svojevremeno sam dao pristanak. Za takav potez Dodik nema podršku ni Srbije ni Rusije, čiji je ambasador u BiH Igor Kalabuhov nedavo izjavio da su „zajedničke Oružane snage BiH nastale 2008. godine na osnovu saglasnosti entiteta, od kojih se sastoji BiH, da prenese odgovarajuća ovlaštenja na nivo BiH“. Dodikove tvrdnje da su mu „prijatelji“, aludirajući na Ruse, obećali pomoć u mogućoj eskalaciji sukoba u BiH nisu istinite. Pritom, Dodik je u Beogradu podržao nastavak mandata EUFOR-a u BiH, koji je produžena ruka NATO, tako da bi svaki pokušaj eskalacije bio sasječen u korjenu. Dodiku je to sasvim jasno, ali ima problem kako se izvući iz političke papazjanije, koju je zam zakuvao.

Od jastreba, koji je nedavno promovisao projekat „Samostalna RS u okviru BiH“, Dodik se sada pokušava predstaviti kao neko ko je spreman da podnese vlastitu žrtvu za očuvanje mira i stabilnosti u BiH. „Nisam spreman da za Republiku Srpsku žrtvujem mir, ali sam spreman da žrtvujem sebe za Republiku Srpsku“, rekao je Dodik posle sastanka s Vučićem. Koliko netačnosti u ovoj Dodikovoj izjavi… Prvo, ako bi ugrozio mir u BiH, ugrozio bi i postojanje Republike Srpske. Drugo, Dodikova tvrdnja da bi sebe stavio na žrtveni oltar zbog opstanka Republike Srpske licemjerna je, jer je upravo on učinio sve da ovaj bh. entitet bude izložen mogućim sankcijama i ekonomskoj izolaciji.

Osnovno pitanje je zašto Dodik godinama radikalizuje situaciju u BiH, a potom, posredstvom raznih posrednika, u ovom slučaju Vučića, pokušava da „gasi požare“. Stalnim dizanjem političkih tenzija, Dodik pokušava da se nametne kao sagovornik stranom faktoru u BiH, jer su mu poslednjih godina drastično pale akcije na međunarodnom planu, prije svega u zapadnom međunarodnom korpusu. Sada pokušava da se provuče kroz „iglene uši“, pokušavajući poručiti da je on i dalje jedini političar među Srbima u BiH koji ima kapacitet i moć da upravlja političkim procesima, bilo da diže političku temperaturu ili radi na postizanju unutrašnjeg dogovora.

Ukratko, negativnom i radikalnom kampanjom protiv BiH, pokušava sebi dići cijenu, kako bi isposlovao da ga zapadni predstavnici, prije svih SAD, ponovo prihvate kao sagovornika sa kojim mogu pronaći rješenje za tešku krizu u kojoj se našla BiH. Radikalizacija je za njega jedini način da ostane u igri, pri čemu mu je godinama svesrdno pomagao lider Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, reakcijama koje su dodatno podizale međunacionalnu netrpeljivost i sve vrijeme Bosnu i Hercegovinu držale „u vinklu“, bez iskrenih pokušaja da građani ove zemlje konačno počnu normalno da žive.

Vučić manevriše Dodikom u svoju korist

Ipak, situacija je sada malo drugačija. Očigledno je da je političkim faktorima iz Sarajeva iz međunarodnih krugova sugerisano da na Dodikove provokacije reaguju staloženije i da insistiraju da se Dodikovim potezima, prije svih, pozabave pravosudne institucije, a da se sva sporna pitanja rješavaju institucionalnim putem, a ne dodatnom radikalizacijom, koja bi mogla da izazove pojedinačne međunacionalne incidente. Dodik nema ni podršku opozicije u RS za donošenje sumanutih odluka za otcjepljenje, koje bi mogle ugroziti mir, što mu smanuje manevarski prostor za razarajuće političko djelovanje. Izlaznu varijantu traži u Vučiću, kome cijela situacija odgovara, jer na taj način demonstrira da je on vodeći lider među Srbima, čija je riječ konačna. Naravno, Vučić se nije odrekao Dodika, jer mu još treba za političke igrokaze i na unutrašnjem i na međunarodnom planu, prvenstveno jer ga u aprilu sledeće godine očekuju izbori. Otuda je za domaću upotrebu njegova izjava da Dodiku i RS neće uvoditi sankcije, jer ne želi da ga u Srbiji poistovjete sa Slobodanom Miloševićem, koji je svojevremeno stavio rampu Srbima iz RS na Drini. Na međunarodnom planu, Vučić je preuzeo ulogu „mirotvorca“ i osobe koja je spremna da radi na poboljšanju srpsko-bošnjačkih odnosa.

Bilo kako bilo, primarni cilj Dodikove radikalne i šizofrene politike je vlastito političko preživljavanje, kao i namjera da zadrži postojeći uticaj i moć, stavljajući na kocku i samu Republiku Srpsku. Cilj mu je da politički preživi do sledećih izbora, kada bi se kandidovao za predsjednika Republike Srpske i, kako se nada, pobijedio, da bi i dalje, u još većem kapacitetu nego sada, suvereno vladao svim političkim i finansijskim tokovima u tom bh. entitetu. Sa naglaskom na finansijske, pri čemu su politički potezi tek sredstvo koje opravdava cilj.

Dodik stalnom radikalizacijom pokušava u drugi plan da gurne i tzv. „korone afere“, koje iz dana iz dan izlaze na vidjelo, a u kojima je budžet Republike Srpske oštećen za desetine miliona maraka. Na stranu pokradeni novac, vlast u RS, čiji je Dodik najreprezentativniji primjerak, zbog namjere da u vrijeme pandemije opljačkaju što više novca, ozbiljno je dovela u opasnost zdravlje ljudi (tehnički kiseonik, nabavka nekvalitetnih antigen testova za detektovanje korona virusa…), zbog čega bi trebalo da odgovaraju za svjesno ugrožavanje zdravlja ljudi. Na potezu su tužilaštva, Specijalno tužilaštvo RS, ali i Tužilaštvo BiH, sa čijeg čela je otišla Gordana Tadić, koja je godinama predmete protiv Dodika ili odbacivala ili držala duboko zakopanim u ladicama.