Zavela sam budućeg svekra: Udovoljio je svim mojim hirevima!

Mislila sam da to nikad neću izgovoriti, ali dobrota mog muža Krune uistinu me promijenila. Sve donedavno tvrdila sam da se nikad nikome neću pravdati za svoje postupke, ali zbog načina na koji sam ga povrijedila dugo se nisam mogla pogledati u ogledalo. Zahvaljujući njegovu oprostu danas spremam naš prvi božićni ručak, prvi su to blagdani koje provodimo kao bračni par.

Prije nego što sam ga upoznala, nisam imala moralnih dvojbi jer sam smatrala da od života treba uzimati sve što nudi. Prema muškarcima sam bila posebno nemilosrdna. Bez iole osjećaja uzimala sam od njih sve što sam željela, a kad bi mi dosadili, odbacila bih ih. Ni prema jednom od njih nisam osjetila potrebu da nešto objašnjavam, kamoli da mislim na njihove osjećaje. Ni mojoj majci, mislila sam u takvim trenucima, nije pomoglo to što je uvijek bila pažljiva prema ocu. Skidala mu je zvijezde s neba, a na kraju ju je ostavio zbog mlađe. Točnije, obje nas je napustio, i majku i mene. Imala sam samo osam godina kad su se mama i njezine sestre trudile ublažiti njegov odlazak, ali bila sam previše mlada i nisam se mogla pomiriti s tim da me tata više ne voli.

S godinama sam pronašla svoj put, puno radila dok nisam postigla cilj – vlastiti lokal u elitnom dijelu grada. Pokušala sam i studirati, ali nisam dugo izdržala. Novac, jedini Bog kojem sam se klanjala, mogla sam zaraditi samo ako dobro zasučem rukave. Još kao djevojka preprodavala sam raznu robu sve dok se na mom računu nije skupila poveća svota, dostatna da započnem vlastiti posao. Tek kad sam povrijedila Krunu i ostala bez njega, shvatila sam da sam do tada živjela emotivno osakaćena, zakinuta za ljubav koju samo pravi muškarac može pružiti.

Mladića je, naravno, u to vrijeme bilo oko mene. Svi su voljeli biti u društvu uspješne mlade žene koja im pritom ispunjava želje. A ja sam bila široke ruke. Novac mi nije bio problem i uživala sam ponižavati ih, gledati što su sve spremni napraviti za skupo odijelo ili da bi se u mom lokalu osjećali kao gazde. Znala sam da brak trebam samo spomenuti, a oni će rado potpisati jer bila sam prava partija. Dovoljno bogata da uz mene lagodno žive, a i dovoljno prezaposlena da bih imala vremena prigovarati. No, na njihovo razočaranje, nisam bila glupa. Lako sam ih pročitala već u početku, znala sam da su to muškarci pored kojih bih završila kao i moja majka pa prema njima nisam imala emocija. Poigrala bih se s njima, ispunila im poneku želju i potom ih ostavljala. Uostalom, mislila sam tada, bolje da ja povrijedim njih nego oni mene.

Krunu sam upoznala na rođendanu naše zajedničke prijateljice Sandre. Od prvog trenutka shvatila sam da je drukčiji. Bio je tih, nenametljiv, gotovo neprimjetan. Samo on u tom povećem društvu nije imao brendirane traperice niti se oko njega širio miris skupog muškog parfema. Skromno odjeven, sjedio je u kutu i gledao kako se njegovi prijatelji zabavljaju. Jednog od njih, visokog, plavokosog Marka poznavala sam od ranije. Uvijek je bio na svim dobrim zabavama. Drzak i beskrupulozan, često je mijenjao žene, a svaka od njih bila je ili sponzoruša ili neka mamina kći. I mene je nekoliko puta vodao po otmjenim mjestima, ali brzo mi je dosadio. I nikad mi nije oprostio što sam umjesto s njim s jedne zabave izašla s njegovim prijateljem.

Pokušao je kasnije doći do mene, nazivao me, ali nisam marila. Potom se pojavio u restoranu s novom djevojkom, što me tek dobro zabavilo. Jer namjera je bila vrlo prozirna, pokazati mi da može imati koju hoće i izazvati moju ljubomoru. Umjesto provale bijesa, što je vjerojatno očekivao, po konobaru sam im poslala butelju šampanjca.

Nije mi bilo stalo do njega kao ni do nekog drugog. Muškarci su tih godina u mom životu bili tek prolazne veze. Ni danas ne znam je li tome razlog dramatičan odlazak mog oca ili krug ljudi u kojem sam se kasnije kretala. Otmjeni, poznati, bogati, ali uglavnom vrlo tašti, sebični i kvarni. I izbjegavala sam razmišljati o tome jer bi mi se svaki put pred očima pojavilo uplakano majčino lice, a meni se bilo teško suočiti s bolnim sjećanjima.

Te sam večeri zamolila Sandru da me upozna s Krunom. Tom nježnom mladiću zaiskrile su oči kad mi je pružio ruku. Prvi put sam doživjela da neki muškarac preda mnom promijeni boju lica. I u meni se nešto probudilo, kao da je svojom blagosti dopro do nedirnutog dijela moje duše.

– Otkud ti u ovome društvu? Nespojiv si s njima – rekla sam.

– Sandra je moja najbolja prijateljica još iz osnovne škole. Nisam mogao propustiti njezino rođendansko slavlje – odgovorio je.

Ostatak večeri nisam se odvajala od njega. Teško mi je bilo objasniti samoj sebi čime me toliko privukao taj gotovo nekomunikativan mladić. Nije bio osobito lijep, još manje atraktivan, ali ja sam osjećala silnu želju da ga bolje upoznam.

Po završetku zabave kavalirski se ponudio da me odveze kući. Pred ulazom u moju zgradu spontano me poljubio, a ja sam prvi put u životu zadrhtala. Nisam ga ni upitala želi li izlaziti sa mnom, samo sam rekla neka sutra predvečer dođe po mene.

Počeli smo se redovito viđati i upoznavati i bila sam impresionirana njegovom neiskvarenošću. Znam da sam u njemu budila poriv da me zaštiti, ali moje me šesto čulo i dalje upozoravalo da ne vjerujem muškarcima. Godila mi je njegova odanost, privrženost, moj ego bi narastao svaki put kad bih osjetila njegovo divljenje. U meni je budio poriv da budem poštenija, bolja žena koja zna i želi pokazati emocije.

Priznanjem da ni on dosad nije imao nijednu ozbiljniju vezu oborio me s nogu. Nakon godinu dana veze, Kruno me zaprosio. Odmah sam pristala jer sam bila sigurna da me neće ostaviti zbog neke mlađe djevojke.

Kruno i ja doista smo se zavoljeli, otvorili jedan drugome. Mučilo me samo to što je malo govorio o svojoj obitelji. Priznao je da je odrastao u radničkom predgrađu, okružen ljudima koji su živjeli na rubu egzistencije. Njegova majka je rasprodala svu zemlju koju je naslijedila kako bi financirala njegovo školovanje. Kruno nije želio pet, šest godina svog života provoditi uz knjigu, no majčina žrtva obvezala ga je da to ipak učini. Htio je da se ponosi njime.

– Prije bih se vlastitog života odrekao nego nju razočarao. Zato sam učio dok su moji prijatelji noći provodili na tulumima. Na kraju sam i sam shvatio da su se odricanja isplatila. Kad sam se kući vratio s diplomom, majka je od sreće zaplakala – rekao je.

– A otac?

– Bio je ponosan. Majka je napokon u obitelji dobila liječnika koji će joj punim srcem pružati njegu kakvu ta dobra žena zaslužuje.

Opet je izbjegao govoriti o ocu, pomislila sam i shvatila da vrlo brzo moram doznati što to Kruno skriva. Zato sam te večeri bez okolišanja rekla da se želim upoznati s njegovim roditeljima.

– Pred vjenčanjem smo, a još me nisi pozvao doma? Zar ću tvoju majku upoznati pred oltarom? – prigovorila sam.

– Naravo da nećeš, već ovaj vikend ćemo kod mojih na obiteljski ručak. Proslavit ćemo zaruke – odgovorio je.

– Zar si im rekao?

– Jesam, i majka jedva čeka da te upozna.

– Nadam se da se to odnosi i na oca – sumnjičavo sam dodala.

– Naravno. Majka je pitala i kakve kolače voliš, želi ti ugoditi već pri upoznavanju – opet je skrenuo temu.

Osjećala sam da nešto nije u redu, ali nisam znala što. Zato sam jedva čekala vikend da se na vlastite oči uvjerim u opravdanost svojih slutnji.

Te sam subote kupila veliki buket ruža za buduću svekrvu i vino za njegova oca. S ruke nisam skidala zaručnički prsten koji je Kruno odabrao. Bio je od bijelog zlata s velikim smaragdom, da se slaže, kako je rekao, s bojom mojih očiju. Pažljivo sam odabrala što ću odjenuti jer mi je bilo stalo da ostavim dobar dojam. Kad mi je Kruno otvorio vrata, zagrlila sam se s njegovom majkom, dok me dobrodržeći muškarac odmjerio od glave do pete. I cijelo sam vrijeme na sebi osjećala njegove poglede.

Kad sam tog kasnog poslijepodneva izašla iz njihova stana, kao da je vrag ušao u mene. Razmišljala sam samo o njegovu ocu Vjeranu koji me poskrivećki zatražio broj mobitela. Osjećala sam miris avanture u zraku, ali sam mu ipak bez ikakve dvojbe dala svoj broj. U meni se probudila ona nekadašnja, bezobzirna Iva. Iste me večeri nazvao i pozvao na piće. Nije me trebao nagovarati, odmah sam pristala i jedan sat kasnije sjedili smo za stolom. Te smo večeri završili u krevetu.

Svatko normalan zbog toga bi osjećao grižnju savjesti, ja ne. Na neki čudan način uživala sam u toj noći. Vjeran i ja bili smo kao dvije životinje koje je vodio jak nagon, iako ništa drugo pritom nismo osjećali. Uživali smo u tih nekoliko sati kao da su nam posljednji u životu. I kamo sreće da sam se tu zaustavila. Nastavili smo se potajice viđati gotovo mjesec dana, a ja sam iz jednog zagrljaja hitala u drugi. Ljubila sam i oca i sina i moram priznati da se otac ljubio bolje od sina.

Nisam razmišljala o tome da bi me moja glad za avanturama mogla skupo stajati. Miris uzbuđenja koji se osjećao u zraku bio mi je neodoljiv, doslovce sam izgubila glavu za ocem svoga zaručnika.

Vjeran i ja ubrzo smo se opustili i postali neoprezni, na kraj pameti nije nam bilo da bi Kruno nekako mogao saznati. Zabavljali smo se poput dvoje zaljubljenih tinejdžera, a Vjeran je znao udovoljiti svim mojim hirovima. Onda je jednostavno nestao iz mog života. Bezuspješno sam ga tražila i nazivala. Nije odgovarao na moje pozive niti sam ga igdje mogla pronaći. Kao da je u zemlju propao. I Kruno je tih dana izbjegavao govoriti o njemu, a ja još nisam povezala da je sve doznao. Istina, primijetila sam tih dana neku sjetu u njemu, u njegovu sam pogledu na trenutak vidjela bol, ali pripisala sam to umoru.

Sebična i zaokupljena razmišljanjima o njegovu ocu, nisam shvatila da Kruno sve zna. Možda je želio čuti priznanje, možda je čekao da ga zamolim za oprost, ne znam što mu se tada motalo glavom. Potom se i on prestao javljati na telefon. Na sve pokušaje da razgovaram s njim odgovarao je režeći glas njegove majke koji je prijetio pljuskama usudim li se potražiti ga još jednom.

Bezvoljno sam lutala gradom jer sam shvatila da je gotovo sa svim. I s Vjeranom, i s Krunom. I tek tada mi je postalo jasno da sam zbog lude avanture izgubila ljubav muškarca do kojeg mi je bilo stalo. I koji me jedini volio. Sve mi je odjednom postalo bezvrijedno bez njegovih zagrljaja, podrške, njegova daha na mom jastuku. Shvatila sam da sam izgubila muškarca koji me činio boljom osobom, plemenitijom ženom. O Vjeranu nisam više razmišljala, no za ispravljanje pogreške bilo je prekasno.

Toga sam dana pričekala Krunu ispred bolnice. Ako je suditi prema njegovim tamnim podočnjacima, zadnjih je dana mnogo propatio. Pokušao me izbjeći, no nisam mu dopustila. Stala sam pred njega i uhvatila ga za ruku.

– Nije onako kako ti se čini. Molim te, saslušaj me! – rekla sam.

Kruno je drhtao cijelim tijelom i pognute glave tiho ponavljao:

– Anita, kako si mogla? I to s mojim ocem? Sve bih ti drugo mogao oprostiti…

– Želim ti sve objasniti. Vjeran za mene nije bio tvoj otac. Ni po čemu. Oličenje je groznih muškaraca prema kojima ne gajim nikakve emocije i kamo sreće da to nisam učinila. Kajem se, vjeruj mi da si ti jedini muškarac kojeg želim uza se cijeli život. Kruno, molim te, oprosti. Ako želiš, odselit ćemo se odavde i početi sve ispočetka.

Pogledao me svojim prelijepim očima punim boli i kao da se želi obraniti, okrenuo mi leđa i otišao laganim korakom. Taj sam ga dan morala pustiti, ali zato sam ga sljedećih tjedana pratila kao sjena, tražeći priliku da mu se približim. Ali čim bi me ugledao, oči su mu se raširile od užasa i istog bi trenutka nestao.

Nakon godinu dana truda počela sam gubiti nadu. No sudbina se pobrinula da ipak sve dođe na svoje. Vrlo vrijedna konobarica u mom lokalu najavila mi je svoj odlazak jer se udaje i seli se u drugi grad. Na njezino je mjesto došla Iva, vrijedna studentica koja se sama izdržavala. Meni je bila sklona jer sam bila njezin uzor, tip žene kakva i sama želi postati. Te večeri prišla mi je puna suosjećanja.

– Što nije u redu? Zgodna si, bogata, a stalno mrzovoljna i nesretna. Što te je tako jako povrijedilo? – upitala me dok smo zatvarale restoran.

– Premlada si da bi razumjela takve probleme – uzdahnula sam.

– Jesam mlada, ali nisam glupa. I stekla sam dovoljno iskustva da mogu razumijeti.

Možda sam u tom trenutku bila slaba, a možda mi je upravo to i trebalo. Sve sam joj ispričala bez uljepšavanja. Nisam umanjila svoju ulogu u toj crnoj epizodi. Šutjela je, ali nije bila zgrožena mojom ispovijedi. Pomislila sam da moju priču uspoređuje s nekom drugom. Možda svojom.

– Zaista si shvatila da ti je samo Kruno važan? – upitala me.

– Naravno.

– Ako je tako, daj mi nekoliko dana da razmislim. Nešto se sigurno može napraviti.

Dva dana kasnije, kad su zadnji gosti napustili restoran, pozvala me da sjednemo. Iako nisam puno očekivala od savjeta jedne dvadesetogodišnjakinje, odlučila sam je poslušati. I sva sreća da sam to učinila.

Nisam žalila novca da nađem Vjerana. Trebala su mi tri mjeseca dok nisam došla do njegove adrese. Sjela sam u auto i tri sata kasnije pozvonila na njegova vrata.

– Što hoćeš? – rekao je umjesto pozdrava.

– Zbog tebe sam izgubila Krunu, moraš mi pomoći da ga vratim.

– Ništa ja ne moram, a najmanje tebi pomagati. Ni onom šmrkavcu i njegovoj dragoj majci prepunoj ljubavi i razumijevanja – rekao je i htio mi zalupiti vratima.

Zaustavila sam ih nogom i ušla u stan.

– Niti sam ja tebi nešto značila, niti si ti meni, ali zbog naše strasti Kruno sad silno pati. Jedino što želim je dokazati mu koliko ga volim i da ga nikad više neću povrijediti. Možeš pomoći i sinu i meni, dovoljno je da ga nazoveš.

– I što da mu kažem? Da mu se ispričam jer sam spavao s njegovom zaručnicom? Misliš da to ima smisla? Da Kruno to želi čuti? – izletjelo je iz njega.

– Ovo nije prvi put da si mu to napravio? Zbog tebe i nije imao ozbiljnu vezu. Zato me i nije htio upoznati s tobom sve dok se nismo zaručili? A tebe ni prsten na mojoj ruci nije spriječio? – rekla sam s gađenjem.

– Nisam primijetio da si se opirala – ironično je odgovorio.

Pustila sam ga da sa malo smiri, a onda je nastavio:

– Kruni je uvijek smetao moj način života. Nema pojma da je za sve kriva njegova majka. Natjerala me da se oženim njome jer je ostala u drugom stanju. Sve što sam kasnije činio bio je moj inat. A moj sin je toliko zaljubljen u svoju majku da me nikad nije ni pokušao razumjeti. Ne mogu ni sebi pomoći, kamoli tebi.

Odjednom se taj bezobzirni muškarac slomio preda mnom. Bilo mi ga je čak i žao, no nisam promijenila mišljenje o njemu.

– Sigurna sam da ćeš se osjećati bolje ako barem jednom napraviš nešto dobro. Koliko god si ogorčen na njegovu majku, znam da voliš svog sina. Zato te molim, nazovi ga i ispričaj mu se. Prošlo je dovoljno vremena, možda će potom pristati i na razgovor sa mnom, hladne glave.

Vjeran je neko vrijeme šutio, a onda pristao.

– Dobro, možda će i meni oprostiti. Ali, samo da znaš, nikad im se više ne želim vratiti. Dobra je stvar ove avanture što je svima puknuo film pa sam napokon slobodan – rekao je.

Kad sam se vratila kući, nestrpljenje me gušilo, ali znala sam da moram pričekati nekoliko dana. Sve je trebalo izgledati kao slučajan susret. Znala sam kojim se putem Kruno vraća kući i iznenada se pojavila pred njim. Ovaj put u njegovim očima nisam vidjela onu tamu koja me proganjala gotovo dvije godine. Stajala sam i gledala ga ravno u oči. Nakon toliko vremena dotaknuo je moje rame i pozvao me na kavu.

– Rado. I to gorku. Zaslužila sam baš takvu – odgovorila sam.

– Imamo o puno toga razgovarati – rekao je.

Sjeli smo u obližnji kafić i naručili kavu, a ja sam počela plakati. Okretao je glavu da ne vidi moje suze, ali primijetila sam da je nervozan, jer je prstima lupkao po stolu.

– Što sam nam napravila?! Ni sama to ne znam objasniti. Nisam razmišljala, bilo je jače od mene, a kad sam shvatila koliko sam pogriješila, bilo je kasno – iskreno sam se kajala. Nijednom me nije prekinuo, tek na kraju mog monologa prožetog suzama i jecanjem iznenadio me pitanjem:

– Kad bi imala priliku početi ispočetka, bi li bila mudrija?

– Naravno. Ne samo mudrija. Poštovala bih osjećaje muškarca kojem sam, obuzeta sebičnim emocijama, slomila srce. Sada bih ga prije slomila sebi nego njemu – tiho sam rekla.

– Ne znam mogu li ti ponuditi više od krhotina tog slomljenog srca. Trebat će puno vremena da se sve vrati na staro – dao mi je nadu da bismo opet mogli biti zajedno.

Kad je svoj stolac približio mome i nježno me zagrlio, znala sam da je pred nama novi početak. Napokon sam dočekala njegov oprost.

Na našem vjenčanju godinu dana kasnije nije bilo kuma. Samo dvije kume. Pored mene je stajala Iva, a pored Krune Sandra.
 

(Jutarnji.hr)