Portal 072info

Zbog nedostatka organa u BiH stotine građana čeka na transplantaciju

Skoro 300 građana Federacije Bosne i Hercegovine trenutno čeka na transplantaciju nekog od organa. Veoma mali broj oboljelih sretan je da neko od njihovih srodnika ima kompatibilnu jetru, bubreg, srce, rožnicu ili koštanu srž te spas za život jedino predstavlja kadaverična transplantacija, odnosno presađivanje organa od donora kojem je utvrđena moždana smrt. Međutim, zbog nedostatka organa sve manje se ovakve vrste transplantacija obavljaju u našoj zemlji.

Kako portal Klix.ba saznaje u Donorskoj mreži BiH, u proteklih 20 godina u kliničkim centrima u našoj zemlji urađeno je ukupno 307 transplantacija. Kadaveričnim putem izvršeno je njih 58, a organe je dalo 29 osoba kod kojih je utvrđena moždana smrt.

Liste čekanja pacijenata na transplantaciju organa u Republici Srpskoj i Brčko distriktu ne postoje, a prema zvaničnim podacima u Federaciji BiH 235 obrađenih osoba čeka na bubreg, 27 na jetru, 12 na srce i 23 na rožnice.

S druge strane, podaci za BiH u cijelosti pokazuju da se ukupno 2.700 pacijenata nalazi na dijaliznom liječenju, a njih između 700 i 900 navedeni su kao potencijalni primaoci bubrega.

Sve manje transplantacija u BiH

Zbog loše svijesti građana o doniranju organa, neimplementaciji zakona te neaktivnosti nadležnih u našoj zemlji iz godine u godinu sve je manji broj obavljenih transplantacija.

“Darivanje organa predstavlja najveći stepen humanizma i brige za drugog, a građani BiH moraju znati da se ništa ne može dobiti, a da se za uzvrat nešto ne da. Šansa svake osobe da bude primalac organa je 600 posto veća od toga da će ona biti davalac. Transplantacija u BiH nema jer nemamo organa”, kaže za Klix.ba potpredsjednik Donorske mreže BiH prof.dr. Senaid Trnačević.

Kao vid želje za doniranjem svojih organa u slučaju nastanka moždane smrti građani BiH mogu potpisati donorsku karticu. Međutim, konačni pristanak za eksplantaciju organa moraju dati članovi porodice pacijenta kojem je utvrđena moždana smrt.

Senaid Trnačević (Foto: Klix.ba)

Senaid Trnačević (Foto: Klix.ba)

“Rodbina je u tim teškim trenucima zabrinuta, ali pacijent je nažalost mrtav. Njegovi organi idu, ili pod zemlju, ili pomagati drugim osobama. Jedan davalac može na neki način produžiti komforan život najmanje pet osoba koje čekaju na organ”, naglašava Trnačević.

Najviše transplantacija u proteklim godinama izvedeno je u UKC-u u Tuzli. Jedina je ovo zdravstvena ustanova u našoj zemlji koja se bavi i transplantacijom jetre. Dosad su uradili 21, od čega je 18 kadaveričnih. Od ukupnog broja transplantacija zabilježena su dva smrtna ishoda neposredno nakon operativnog zahvata, dvije smrti su natupile u kasnijim komplikacijama, jedan pacijent je preživio prvu godinu, dok ih je 16 i dalje u životu.

I u kliničkom centru u Tuzli zbog nedostatka organa broj zahvata je sve manji. Za razliku od 2015. kada su imali osam, prošle godine je urađeno samo jedno presađivanje jetre od moždano mrtvog donora.

“Važno je da pacijenti znaju da mogu dobiti najsofisticiraniju uslugu transplantacije jetre, bubrega, rožnice ili koštane srži u svojoj zemlji, a mi također posjedujemo i mnogo dobre ljekare i osoblje za procese transplantacije. Ukoliko se one ne rade sve ostaje na programima koji se ne završavaju na način da to treba biti standardizirano. U ovom trenutku imamo velike liste čekanja, ali organa nema”, kaže za Klix.ba Zijah Rifatbegović, načelnik Klinike za hirurgiju UKC-a u Tuzli i vođa Hirurškog tima za transplantaciju jetre.

Zijah Rifatbegović (Foto: Klix.ba)

Zijah Rifatbegović (Foto: Klix.ba)

Cilj ljekara je da se transplantacije obavljaju što češće, a da li će do toga doći, Rifatbegović ističe da zavisi od države, jer transplantacijski program treba biti stavljen kao nacionalni interes.

“Transplantacija jetre košta od 120 do 150 hiljada eura izvan BiH, a kod nas je sa svim troškovima 70 hiljada KM. Ovdje se vidi kolike se uštede prave i na takav način se podiže nivo svijesti građana. Država mora jasno stati iza programa transplantacijske medicine, medicinski profesionalci moraju biti adekvatno educirani, plaćeni te u jednom kontinuitetu stalnog rada u procesima transplantacije”, naglašava Rifatbegović.

Rade po svim standardima savremene medicine

Bh. stručnjaci se bave i multivisceralnom eksplantacijom odnosno izuzimanjem organa iz donora kod kojeg je proglašena moždana smrt. Dosad najuspješniji eksplantacioni centar u BiH je Kantonalna bolnica u Zenici.

“Ona je na vrhunskom nivou radila taj posao, ali sada je ovaj postupak sve rijeđi zbog tehničkih problema i nemogućnosti blagovremene i sve druge potpore koja je potrebna za održavanje donora”, kaže Rifatbegović.

Govoreći konkretno o proceduri eksplantacije, Rifatbegović pojašnjava da se nakon utvrđivanja moždane smrti okuplja tim stručnjaka koji izuzimanje organa obavlja po svim standardima savremene medicine, a cijeli proces traje od tri do četiri sata.

“Naš svijet ima predodžbu da se radi o masakriranju tijela, što nije istinito. Ovo je sofisticiran proces u kojem se vodi računa o svakom detalju, uz puno poštovanje prema donoru organa. Nakon toga dolazi proces same implantacije organa koji može trajati šest i više sati, ovisno o samom organu koji je eksplantiran, stanja jetre koja je već kod pacijenta i slično”, pojašnjava Rifatbegović.

U odnosu na BiH, stanje u Hrvatskoj je mnogo drugačije, jer se godišnje obavi okvirno 400 transplantacija organa. Za razliku od Hrvatske u Sloveniji rade sa srednje velikim programom od 30 transplantacija u 365 dana, a 10-godišnje preživljavanje pacijenata iznosi više od 75 posto.

Tuzlanka dobila drugu priliku za život

Drugu priliku za život u našoj zemlji dobila je Eldina Bosanskić-Softić iz Tuzle kojoj je 2010. godine otkrivena autoimuna bolest jetre, odnosno primarni sklerozirajući kolangitis. Tadašnje prognoze ljekara govorile su da će Eldini za deset do 12 godina biti potreban novi organ. Međutim, četiri godine kasnije stanje se znatno pogoršalo te je naša sagovornica čim prije trebala novu jetru.

Zbog tadašnjeg stanja u BiH vezano za nedostatak organa, kao prilika za kadaveričnu transplantaciju se vidjela u susjednoj Hrvatskoj, a za ovo je trebalo izdvojiti 300.000 KM. Međutim, u februaru 2015. godine ova hrabra Tuzlanka dobila je poziv iz UKC-a zbog pronalaska jetre.

“U tom trenutku emocije su bile podijeljene – bila sam sretna jer mi život daje drugu priliku, a u sljedećem trenutku sam razmišljala da je neko morao umrijeti kako bih ja živjela. Pomislila sam na to da li je mlada osoba, da li ima djecu… Međutim, na svu sreću, ljekari vam ne daju mnogo prostora da se bavite svim tim pitanjima, već se odmah morate odlučiti da li idete na transplantaciju. Nisam imala dileme, jer sam znala da je to jedina stvar za spas”, priča nam Bosankić-Softić.

Eldina Bosankić-Softić (Foto: Klix.ba)

Eldina Bosankić-Softić (Foto: Klix.ba)

Jetru je dobila od donorke iz Zenice, a danas je zahvalna njenoj porodici, koja je u izuzetno teškim životnim trenucima pristala na to da se njeni organi eksplantiraju i pruže priliku za život teško oboljelim pacijentima u BiH.

“U tom trenutku njima je saopćeno da sa ovog svijeta odlazi njima neko drag, a oni su razmišljali o tome kako pomoći drugim ljudima. Za to morate imati zaista veliko srce i malo su riječi zahvale za takve ljude koji odlučuju da doniraju organe svoje bliske osobe”, nastavlja Bosankić-Softić.

Četiri godine nakon transplantacije živi normalnim životom. Posvećena je majka i supruga, a svoje dnevne obaveze obavlja bez poteškoća.

“Nakon transplantacije nije bilo nikakvih pogoršanja i ništa nije govorilo da je moj organizam ugrožen. Živa sam i to je najvažnije. Redovno idem na kontrole, pijem imuno-supresivnu terapiju koju na svu sreću transplantirane osobe besplatno dobijaju. Ona je izuzetno skupa i sami sebi je ne bismo mogli priuštiti”, naglašava Bosankić-Softić.

Iz ugla osobe koja je dobila novu priliku za život Bosankić-Softić kaže da je bitno biti human. Svoju humanost ona je i sama iskazala 2006. kada je potpisala donorsku karticu, ne sluteći da će se upravo ona naći u grupi životno ugroženih osoba kojoj će biti potreban organ.

U vrijeme borbe za svoj život nailazila je na brojne prepreke. Danas svoje životno iskustvo, ali i bitnost doniranja organa promiče kroz Udruženje dijaliziranih i svih transplantiranih osoba Tuzlanskog kantona koji su zagovarali usvajanje Zakona o pretpostavljenom pristanku.

Riječ je o zakonu koji kaže da je svaka osoba potencijalni donor organa u svrhu transplantacije, ukoliko se za vrijeme života nije drugačije izjasnila. Međutim i u ovom slučaju pristanak na eksplantaciju organa daje porodica umrlog. Naši sagovornici su mišljenja da iza ovog zakona mora stati država kako bi liste čekanja bile što kraće, a veći broj teško oboljelih pacijenata dobio novu priliku za život koji u konačnici nema cijenu.

Klix.ba

Podijelite članak
  • 7
    Shares