Željko Komšić kao poslovođa prodavnice straha

Kako vrijeme odmiče i kako se približavaju izbori, u vrhu Demokratske fronte dominiraju dva osjećaja – anksioznost i strah.

Zbog toga ne treba da čude jalijaški ispadi Željka Komšića kojem su sad, i vjerovatno će to biti i kasnije, svi krivi jer tobože ne razumiju njegovu političku filozofiju po kojoj bi kada izgledno to neće moći sa SDA – vlast trebaju biti svi kako bi to i on bio.

Geneza ovog slučaja je zapravo vrlo kratka i lako ju je formulirati u dva čina.

Upao u politički bermudski trougao

U pola kampanje kada mu je postalo jasno da njegov pravi šef Bakir Izetbegović sve karte stavlja na koaliciju sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, Komšić se okrenuo priči o probosanskom bloku koji treba da zajednički formira vlast.

Radi se naravno o običnoj političkoj podvali jer kada god je Komšić mogao birati između nečega što bi bilo od interesa za probosansku priču i SDA, izabrao je Bakira i Sebiju Izetbegović, potvrđujući tezu da je glas za njega i DF zapravo glas za SDA i Bakira i Sebiju.

Problem je nastao kada Komšić više nije prvi izbor svojih političkih staratelja, jer naprosto za njega nema mjesta u svijetu kojim vlada trojac nacionalističkog mračnjaštva SDA-HDZ-SNSD, koji je zapravo jedan bermudski trougao gdje se bez traga gubi svaka priča o građanskoj državi za koju se Komšić navodno bori.

U strahu da će ostati političko siroče napušteno od svih, Komšić smišlja priču o probosanskom bloku kojeg bi jedino zapravo mogao praviti sa strankama Trojke. No, problem je što ga ni tu više niko neće zbog političkog prostituisanja koje je zapravo najviše koštalo ljevicu i probosansku političku ideju.

U tom smislu Komšiću nije ništa drugo ni preostalo osim da sa jadnih političkih tribina galami kako su svi izdajnici jer niko neće s njim, no jedino što dobija od toga jeste uhobolja od eha koji se odbija kroz polupraznupraznu prostoriju.

U drugom činu, Komšić se ponaša kao poslovođa prodavnice straha, svodeći svoju političku kampanju na pitanje ‘gdje si bio ’92.’, jer ništa drugo nemaju ponuditi ni on ni njegov bljedunjavi kandidat Slaven Kovačević.

Sebe pokušava ponovo progurati u Parlament BiH, gdje se prošli put upisao u parlamentarnu historiju beščašća kao jedan od najmanje aktivnih zastupnika u poslijeratnoj BiH.

Zaslijepio Bošnjake

Naravno, kao što nije ni taj parlamentarni, tako nisu upamćeni ni njegovi mandati u Predsjedništvu BiH po njegovom radu, nego po 16 godina dugom odmoru i neradu za samog Komšića.

Uprkos svemu tome, Komšić je za sebe uspio izgraditi dovoljno sjajnu aureolu koja zaslijepi dovoljan broj (isključivo) bošnjačkih glasača. A to mu teže ide sa bezidejnim i nekreativnim, krutim i iritantno dosadnim Slavenom Kovačevićem.

Jedino što se do sada uspjelo smisliti jeste sijanje straha od tome da će Darijana Filipović (HDZ) i Željka Cvijanović (SNSD) pomilovati Milorada Dodika i da je Kovačević bio u Armiji BiH, a Zdenko Lučić u HVO-u.

No, i tu priču po njihovu žalost na proste faktore je razložio Zlatko Lagumdžija gostujući u Raportovom Politbirou.

Lagumdžija je na DF-ov naputak po kojem će Bećirović svakako dobiti, pa onda treba glasati za Slavena, odgovorio da trebaju reći glasačima Izetbegovića i Efendića da ne glasaju za gubitnike ne rasipaju glas, nego sve preusmjere na Slavena da se spriječi to apokaliptično 2:1 u Predsjedništvu BiH. No, previše hrabrosti bi iziskivalo od Komšića to da se suprotstavi Bakiru odnosno Sebiji.

S obzirom na to da Komšić u oba čina gubi – razumljiva je anksioznost i količina otrova kojeg ispušta.