Portal 072info

Zenica: Prije su ljudi poklanjali ručno rađene ogrlice i prstenje, a danas se kupuju mobiteli

Foto: Avaz.ba / D. Pašalić

Sahadžije, kišobrandžije, šnajderi ili obućari nekad su se mogli vidjeti na svakom koraku širom bh. gradova, a danas se mogu prebrojati na prste. Iako je bavljenje starim zanatima, koji polako izumiru, sve manje isplativo, u Zenici i dalje postoje oni koji ih čuvaju od zaborava.

Ručni rad više se ne isplati, a rijetkost je i da neko naruči neki ručno rađeni nakit, priča nam Sead Kaljić, koji već 43 godine ima zlatarsku radnju u Staroj čaršiji.

 

Ključ u bravu

Nekada je radio zlatne ljiljane za Armiju RBiH, proizvodio nakit po narudžbi, a danas je sretan ako uspije prodati jedan prsten.

– Prije su ljudi poklanjali ručno rađene ogrlice i prstenje, a danas se kupuju mobiteli. Da nisam u penziji već tri godine i da nemam određene privilegije kada su u pitanju obaveze prema državi, davno bih bankrotirao – govori Kaljić.

Zbog sve teže situacije, kako kaže, radit će još neko vrijeme, a potom staviti ključ u bravu.

U naselju Crkvice radi Salih Pašanbegović Pašan (69), jedan od najpoznatijih i najstarijih obućara u Zenici. Ovim zanatom počeo se baviti 1965. godine, kada se od tog posla moglo odlično živjeti. Danas je situacija potpuno drugačija.

– Kada sam počeo raditi, bili su redovi ispred obućarskih radnji. Osim što je bilo više posla, bilo je dosta lakše raditi i zbog kvalitetnijeg materijala. Danas je posla sve manje, a materijali su nekvalitetni, pretežno kineski – pojašnjava ovaj zenički zanatlija.

On važi za jednog od poznatijih obućara u gradu pa uspije zaraditi za život. Posla se nekako „nakupi“. Kako bi od izumiranja sačuvao svoj zanat, zahvaljujući kojem ni u ratu nikada nije bio gladan, znanje je prenio na sina. 

Porodični posao

U centru Zenice nalazi se jedina prava brijačnica u gradu. Osnovao ju je Veljko Milošević nakon Drugog svjetskog rata, a 1982. godine posao je preuzeo Rahmija Zukić. Danas tu tradiciju njeguju njegov sin i kćera, Muris Zukić i Elvedina Humić, kojima je zadovoljstvo što su nastavili posao rahmetli oca. 

– Radimo šišanje i brijanje, ali po klasičnom i tradicionalnom principu, bez ubacivanja novotarija – kažu njih dvoje, dodajući da im je zbog toga još teže opstati.

Prisjećaju se kako je brijačnica nekada bila krcata, dok je danas posla sve manje. Zahvaljujući zadovoljnim stalnim mušterijama, uspijevaju zaraditi za život. 

Iako je riječ o porodičnoj tradiciji, Muris i Elvedina bit će posljednji koji će raditi ovaj zanat. Makaze i britvu još neće ostaviti, radit će, kako kažu, ako ih zdravlje posluži, sve dok budu u snazi.

Jufkara gotovo da i nema

Ništa bolja situacija nije ni s ostalim zanatlijama. Jufkara u Zenici gotovo da više i nema. Jedna od najstarijih radnji za proizvodnju jufki, kadaifa i korneta u vlasništvu Islama Selamija također se svakodnevno bori da opstane.

Ni radio i TV mehaničari ne mogu se pohvaliti poslom. Nijaz Beganović radnju ima od 1979. godine, a nekada je dnevno popravljao stotine televizora.

– Danas se to svelo na pokoji TV i uglavnom daljinske upravljače – razočaran je Beganović.

Autor: D. PAŠALIĆ – AVAZ.BA

Podijelite članak