ZENIČANI OSVOJILI TRIGLAV: „Triglav nije samo planina – Triglav je kraljevstvo“ (FOTO)

Na padinskim oblastima Triglava rodila se narodna priča o Zlatorogu, neranjivom mitskom divojarcu zlatnih rogova. Ako bi ga lovac i pogodio, iz njegove bi krvi izrasla čudotvorna triglavska ruža (potentilla nitida, kojoj su pripisivana čudesna svojstva). Njegovi zlatni rogovi su ključ skrovitih skloništa pod gorom Bogatinom, gdje silno zlato čuva stoglavi zmaj. Kada ga je lovac pokušao ubiti da bi došao do blaga i preoteo svoju dragu, koja se priklonila bogatu trgovcu, Zlatorog ga je survao niz obronak u smrt i u bijesu razlomio obronke, ostavivši samo krš, pa su bijele žene otišle sa svojim bijelim kozama.

Prva strofa pjesme „Oj, Triglav, moj dom“ (Matija Zemljič, 1894) od 2007. godine je zvanična himna Planinarskog saveza Slovenije.

Prvi slovenski dugometražni film snimljen je 1931. godine pod nazivom „U kraljevstvu Zlatoroga“ i prenosi priču o usponu grupe studenata na Triglav, a drugi je onaj iz 1932. godine pod nazivom „Triglavske strmine“ i govori o romantičnoj priči koja završava vjenčanju na vrhu Triglava.
Slovenski partizani su, tokom Drugog svjetskog rata, kao zaštitno obilježje, nosili kapu zvanu „triglavka“ sa tri nabora na gornjem dijelu i crvenom petokrakom na čeonom.

Ono što prethodi masivu Triglava su doline, nekoliko njih, koje služe kao „pijedestal“ za kralja Triglava. Na sjeveru je dolina Vrata, na zapadu dolina Trente, na jugu je Velo Polje, a na istoku Krma.

Grupa zeničkih planinara neformalne planinarske grupe „Ljiljani“ u sastavu (abecedno) Afan Abazović, Almir Durmić, Aldin Hamzić, Harun Hrustić, Muris Kovačević, Samir Softić, Nermin Talam i Amir Tufekčić, nakon osam mjeseci od rađanja ideje, ucrtavanja i planiranje trase kretanja, logističke i kondicione pripreme, odlučno je zatvorila vrata kombija u 22:00 u Nemili, odakle su krenuli na triglavsku avanturu, približno istom stazom prvog Zoisovog uspona na Triglav iz 1776. godine.

Nakon sedam sati vožnje od Zenice, preko Zagreba, Ljubljane, Bleda do Rudnog Polja na Pokljuki, u 05:00 smo krenuli, šumskom stazom prema Studorskom prevalu (prijevoju). Od ove tačke put je slijedio po padinama Velikog Draškog vrha i Tosca, stalno malo dobijajući i gubeći na visini, a kasnije se spušta u područje rijetke šume, nakon koje dolazi do strmih padina na kojima je planinarska staza usječena u stijenu. Nakon ovog dijela počinjemo se lagano uspinjati, i dolazimo do Vodnikovog doma, odakle se po prvi put vidi masiv vršne piramide Triglava, a pod njom i planinarski dom „Planika“.

Slasni doručak i točenje jako dobre vode sa obližnjeg izvora nas je okrijepilo i nastavljamo ravno u smjeru Triglava. Umjerenim penjanjem po padinama Vernara, došli smo na Konjski preval (prijevoj), odakle smo za dva sata jakog uspona stigli na planinarski dom Kredarica u 12:30.

Od Kredarice do vrha ide opasan i težak uspon, osiguran klinovima i sajlama gotovo u cijeloj dužini. Ovaj dio zahtjeva dosta fizičke pripremljenosti i vještine da bi se sigurno savladao. Uspon je vrlo strm i opasan, ali ako se poštuju sva planinarska pravila u penjanju, sigurno savladiv. Vrh je označen s čeličnim Aljaževim stupom, koji služi kao sklonište za nekoliko planinara. Ovaj stup je postavio Jakob Aljaž, svećenik iz obližnjeg Dovja, 22. augusta 1895. godine. Danas je stup zaštićen kao kulturni spomenik, jer predstavlja simbol slovenstva. Na vrhu je i metalni žig, koji se udara kao potvrda boravka na njemu. S vrha puca nezaboravan pogled u svim smjerovima. Ka sjeveru pogled leti preko doline Vrata, vijenca Škrlatica, a u pozadini su Vilahske Alpe. Sjeveroistočno su vrhovi Triglava Rjavina, a u daljini prijevoj Karavanke. Na istoku se uočava dolina Krme, te vrhovi Mali i Veliki Draški vrh i Tosc, a u pozadini dolina Save. Jugoistočno je plato Pokljuke, Rudno Polje, a daleko na horizontu i glavni grad Slovenije, Ljubljana. Na jugu se vide Vodnikov dom, Velo Polje (odakle smo i mi došli) i Bohinjsko jezero, a za lijepog vremena se vidi i Velebit u Hrvatskoj.
Nakon povratka i noćenja u Kredarici, sljedećeg dana nas je staza vodila preko planinarskog doma Planika do Tržaške Koče Na Doliću. Od ove planinarske kuće smo nastavili preko Hribarica, gdje se savladava uspon po siparu a nakon njega staza nastavlja po kamenjaru da bi nakon toga opet slijedio spust po siparu, na kraju kojeg se stiže do područja Triglavskih jezera.

Dolina Triglavskih jezera nalazi su u Triglavskom nacionalnom parku, duga je 8 km, te spada u najljepše planinarske izlete u Julijskim Alpama. Po Marku Pogačniku, autoru slovenske zastave i grba, dvije linije ispod konture Triglava predstavljaju dolinu Triglavskih jezera. Ona počinje s Jezerom pod Vršacem. Nakon njega, nešto niže su Rjavo i Zeleno jezero. Četvrto je Veliko jezero ili jezero Ledvica. Peto i šesto je Dvojno jezero kod Doma Triglavskih jezera, a posljednje, sedmo, je Crno jezero. Dionica kroz Dolinu triglavskih jezera je dio crvene staze Via Alpine, dionica R12 (od Tržaške Koče Na Doliću do Koče Pri Triglavski Jezerih).

Via Alpina je mreža pet pješačkih staza kroz Sloveniju, Austriju, Njemačku, Lihtenštajn, Švicarsku, Italiju i Francusku, a crvena je najduža i ide od Trsta do Monaka. Pored crvene, i purpurna staza ima svoju dionicu kroz Triglavski nacionalni park i to njena prva dionica, od Dolića do Aljaževog doma u dolini Vrata.

Nakon Crnog jezera stigli smo na strm i opasan spust po Komarči do Koče Pri Savici, kod koje je završna tačka našeg planinarskog izleta i posjete Triglavu.
Nagrada za pređenu turu se uobličila u čuvenu bledsku krempitu, koja je „sjela“ kad je najslađe.

Triglav, dva dana, četrdeset i četiri pređena kilometra, dvadeset i jedan sat hoda, bezbroj koraka, svaki će ostati urezan u pamćenje svakog od nas, tura je koja je vrhunac naše kondicione, tehničke i psihičke sposobnosti, ali i dosadašnjeg bavljenja hobijem planinarstva uopće.

Tekst: Afan Abazović
FOTO: Afan Abazović

[flagallery gid=624]