Zeničanin Aldin Jacić nakon povratka s liječenja iz Turske: “Nisam ni znao da imam ovoliko srce”

Od sela Mošćanica kod Zenice, čije je ime nastalo od dviju riječi srednjovjekovnog slavenskog jezika: mošć = sila, moć; mošćenja – moćan, snažan, silan, a koje je nadaleko bilo poznato po kamenu i kamenorescima, ostala su tek gluha brda obrasla blatom i zelenilom, kojima se prolama tišina koju povremeno prekida oglašavanje domaćih životinja i jedva čujni uzdasi umornih radnika.

Posljednju gotovo godinu i po Mošćanicom tiho, ali ponosno, u strahu, ali hrabro, odjekuje ime heroja njenih ulica, 32-godišnjeg Aldina Jacića, koji je u martu 2016. godine živ spaljen u nesreći nikada dokraja rasvijetljenih okolnosti. Uprkos patnji i bolovima koje ne zaslužuje niti jedno živo biće te nesretnoj sudbini koja je Aldinu priredila dan u kojem će biti posut benzinom, zapaljen i ostavljen da izgori, on je, poput Mošćanice nekad, ostao moćan, snažan i silan. Ostao je čovjek, prije svega, uprkos svemu i vjerovatno jedina osoba u cijelom selu o kojoj niko ništa ružno nema kazati. Dočekao nas je na nogama ispred trošne kuće, s blagim osmijehom na spaljenom licu i umornim pogledom koji bi prema svim ovozemaljskim pravilima trebao pripadati mnogo starijem čovjeku, s kilometrima životnog iskustva na svojim leđima.

“Smeta mi sunce. Hajmo unutra”, rekao je i pokretom tijela nas pozvao u kuću u kojoj živi s bratom Salkom, njegovom suprugom Azrom i njihovom djecom Elmanom i Elmom.

POVRATAK S LIJEČENJA: “OSJEĆAM SE NEVJEROVATNO”

Nakon nesreće i zadobivenih opekotina opasnih po život, Aldin je hitno prebačen najprije u zeničku, zatim u sarajevsku, te u konačnici u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica. Nakon šestomjesečnog “povlačenja” po bolnicama i 15 operacija, Aldin je otpušten na kućno liječenje. Iako se ispočetka osjećao dobro, uslijedio je novi težak period: zarasle rane počele su se otvarati, a bolovi su postali nesnošljivi. Aldin je postepeno gubio nadu i strpljenje, a onda se i za njega sunce konačno ukazalo iza tamnih oblaka. Stigla je nevjerovatna ponuda iz Turske. Uz posredovanje Ambasade Republike Turske u BiH, Aldinu je u Ankari osigurano besplatno liječenje u bolnici Numune, dok je poseban sanitetski avion za prijevoz osigurala humanitarna organizacija “Pomozi.ba”. “Nakon što je Husein ef. Čajlaković prvi došao u Mošćanicu i pozvao medije da ‘ispričaju’ ovu tragičnu priču, mi iz organizacije smo odmah shvatili da je riječ o zaista teškom slučaju koji se mora podići na viši nivo. Ja sam otišao odmah do Aldina, vidio koliko je to teška situacija, i shvatio da je neophodno njegovo hitno premještanje iz te kuće i tih groznih uvjeta. Odmah smo objavili apel i krenuli u prikupljanje sredstava. Ljudi su se odmah počeli javljati da pomognu, a, nakon nekoliko dana, javila nam se i Ambasada Turske u BiH, koja je ponudila svoju pomoć, odnosno nagovijestila nam da bi Aldinovo liječenje moglo biti u potpunosti plaćeno od strane Ministarstva zdravlja Republike Turske”, rekao nam je Elvir Karalić, inicijator i osnivač Udruženja “Pomozi.ba”.

Aldin se prije nekoliko dana vratio iz Turske, sretan i na nogama.

“Malo je reći da sam ugodno iznenađen. Osjećam se nevjerovatno. Pošto sam ovdje svašta prošao i propatio, bojao sam se da će se patnja i tamo nastaviti, ali nije. Kad se samo sjetim da sam ležao nepokretan u krevetu. Sad mogu gledati TV, pričati, hodati, ići u toalet, jesti normalno sa svojim ukućanima. Dobar je osjećaj biti zdrav. Kad te nešto boli godinu dana, pa onda odjednom prestane. Poželio sam i pričati, prije sam samo šutio”, izjavio je Aldin za Stav, dodajući da mu se vratila vjera u ljudskost jer nije ni slutio da u svijetu postoji još dobrih ljudi.

Riječi da opiše zahvalnost svima koji su pomogli, Huseinu ef. Čajlakoviću, te posebno doktorima u Turskoj, pokušavao je pronaći i Aldinov brat Salko Jacić: “Čim je došao u Tursku, hvala Bogu, odmah su ga dočekali kao da je kod vlastite kuće. Pazili su ga kao da im je rođeni brat, a ne stranac. Ja sam bio s njim sve vrijeme. Sve ide sada kako treba. Kakav je bio, dobar je sada. Ovdje treba ostati dva, dva i po mjeseca, da se sve malo stabilizira, pa će opet ići da se radi lice i ostalo. Oni su zadovoljni što se tiče njegovog napretka. Aldin je dobio na kilaži osam kilograma dok je bio u Turskoj. Bio je iscrpljen svime. Kako je tamo stigao, sve se promijenilo. Svaki je dan sve bolje. Sve više i više napreduje. Nije bilo dana da je nešto išlo unazad, samo naprijed.”

“Čovjek kad se oprži cigarom zaplače od boli, a on je sve pretrpio u šutnji. Nikada me nije ni prijeko pogledao, a kamoli rekao ružnu riječ. Bog mu je dao veliku snagu da sve ovo izgura. Veliko srce on ima. K’o stijena. On je pravi heroj naše ulice, ovog sela”, dodala je Aldinova snaha Azra, bez čije pomoći, mazanja rana i previjanja, hranjenja, Aldin zasigurno ne bi preživio.

DOGAĐAJ O KOJEM NIKO NE ŽELI PRIČATI

Naposljetku je došlo vrijeme i za pitanje o događaju koji je mirno i naizgled skladno selo pretvorio u mjesto straha i nepovjerenja, a zbog čijeg se iščekivanja i u kući Jacića slutila nelagoda. Nakon navodne svađe oko stare kuće i neplaćenog računa za struju, Aldina je benzinom polio i zapalio 25-godišnji rođak, sin od njegovog najstarijeg brata koji trenutno živi u Puli. Odgovor na pitanje zašto je ovaj slučaj i dalje neriješen i zašto se konačna istina skriva od javnosti, ostat će poznat samo Aldinu i njegovom rođaku. “Ja samo želim to da zaboravim. Ne želim niti mogu više o tome pričati”, rekao je Aldin. O nesretnom slučaju ne žele pričati ni Salko ni Azra, a jednako su škrti na riječima i Aldinove komšije i poznanici koji o Aldinu imaju samo riječi hvale. “Znam ga onako, iz viđenja, i uvijek se pozdravi sa mnom, ili barem mahne. U selu pričaju kako je odličan momak i da nikome nikad ništa nažao nije učinio”, rekao nam je lokalni poštar.

Nova saznanja o ovom krajnje misterioznom slučaju pokušali smo pronaći na mjestu gdje se nesreća i dogodila, u kući u kojoj je Aldin sam živio prije nesreće. Prije kuće nas je dočekala bivša supruga od Aldinovog najstarijeg brata, čiji je sin navodno i zapalio Aldina. “Svi sada govore da je to moj sin uradio, ali ja nisam bila tu i ne znam šta se desilo. Samo oni znaju šta je bilo među njima. Ne mogu ti reći ni ovo, ni ono, nisam bila tu. Znaš kakva je mahala. Svašta se priča, a sa mnom od njih niko ne kontaktira. Ja s Aldinom nikada nisam imala nikakvih problema. Nikada mi nije rekao ni ‘potamo se’, kamoli šta više. Ali, opet, moj bivši muž, njegov brat, sad živi u Puli, svojoj djeci nikada marke poslao nije, a njemu je slao. Sada mu je kćerka maturirala, nije ni nazvao da pita treba li šćeri šta. Ja sam Aldinovu majku jedina njegovala kad je bila bolesna i vodila je po bolnicama. Niko drugi nije htio… Da njemu dragi Allah hoće dati da ozdravi, to je najvažnije. Ako njemu želim nešto loše, evo nek se mojoj djeci odmah vrati”, pokušala je iznijeti svoju verziju nesretnog događaja Aldinova bivša snaha, netom prije nakon što je iz kuće izašao njen sin (Aldinov rođak koji ga je navodno zapalio), upozorivši je da “ne priča puno”.

Prije odlaska iz Močćanice Aldin nas je dočekao ispred kuće i ispratio. Poželio nam je sretne bajramske dane, gotovo se pravdajući što nije mogao postiti ovaj ramazan, i uz želje da ih dočekamo poput njega, u krugu porodice i na nogama. Poslije svega što mu se desilo, Aldin se nikada nije odrekao nade niti je prestao vjerovati u konačno ozdravljenje. “Čovjek u nadi umre. Ja vjerujem da ću ozdraviti. Šta sam sve preživio, to se ne može opisati. Ni sam nisam znao da imam ovoliko srce”, kazao nam je Aldin Jacić, istakavši kako jedva čeka da opet počne raditi, igrati fudbal, “tražiti djevojke”… Aldinova priča jeste samo još jedna u nizu onih životnih poruka koje nas uvjeravaju da ne smijemo odustajati ni kada pomislimo da nas je Bog napustio. On je uvijek tu i kada se čini da je postao ravnodušan na našu bol. Ernest Hemingway jednom je napisao: “Svijet je divno mjesto i za njega se vrijedi boriti.”

Izvor: Stav.ba