Portal 072info

ZENIČKI HEROJ: Otac se derao da ne ulazim u kuću, ali nisam ga želio ostaviti da živ izgori!

AnelBurekovic

[dropcap style=’default’]P[/dropcap]riča koja je potresla ne samo grad Zenicu, Bosnu i Hercegovinu nego i cijelu regiju pokazatelj je da u situacijama poput ove koja je zadesila porodicu Bureković može poslati i snažnu poruku. Ljubav prema svome ocu, koja je bila jača od opasnosti po vlastiti život dvadesetjednogodišnjeg Anela Burekovića, zaista se ne može izmjeriti i opisati.

Podsjećamo, u petak (08.11) oko 10.00 sati u porodičnoj kući Mehe Burekovića iz Zenice koji je stopostotni invalid izbio je požar, a njegov život spasio je stariji sin žrtvujući svoj vlastiti. Njegov sin Anel tom prilikom zadobio je teške opekotine, nakon čega je premješten na Odjel hirurgije Kantonalne bolnice u Zenici, dok je danas izašao iz bolnice na kućno liječenje uz previjanje u porodičnoj ambulanti; a nakon čega slijedi kontrola. Ova nesretna sudbina koja je zadesila porodicu Bureković bila je motiv da kontaktiramo ovog mladog heroja, koji je i pored očevog kazivanja da ne ulazi u kuću koja gori, odlučio rizikovati svoj život ne želeći ostaviti svoga oca da živ izgori. Šta se to sve dešavalo kobnog dana, kako je mladi Anel razmišljao u trenucima kada je za to imao najmanje vremena, pročitajte u priči koju je za naš portal ispričao lično Anel Bureković?!

Dan nam je počeo uobičajeno, nakon nekih radnih obaveza vratili smo se kući otac i ja oko 9.00 sati ujutro i potom sam ga smjestio u spavaću sobu. Nakon što je već bio promrznuo vani rekao mi je da naložim kamin, pa sam izašao vani da spremim sitna drva. Vani sam bio svega par minuta kada mi je iz svoje kuće istrčala strina koja je na spratu iznad mene i rekla mi da vidim šta mi gori u kući, jer joj ide dim kroz pod?!

Odmah sam skočio i otvorio vrata nakon čega je “izletio” oblak dima, a vatra se još više raspalila…

Nisam imao ni momenta za razmišljati, jel ovako ili onako, nego sam znao samo šta moram uraditi pa sam odmah “proletio” do spavaće, a usput sam već razmisljao kako da se vratim?! Međutim, jedina je solucija bila da se vratim kroz plamen, dakle kako sam ušao tako kroz plamen da i izađem. Krevet na kojem je ležao otac već je bio poprilično u plamenu, vrata od spavaće također su bila u plamenu, zapravo pola kuće je već bilo u ogromnom plamenu.

Čak mi se otac iz spavaće derao da ne ulazim u kuću, ali nije bilo izbora, nijednog trena mi nije palo na pamet da ga ostavim da živ izgori. Nakon što sam ga zgrabio u naručje krenuo sam trčećim korakom napolje, ali me usput uhvatio plamen na majici i na kosi, pa sam oca malo prije izlaznih vrata spustio, skinuo majcu pa pošto nisam bio više u mogućnosti da ga uzmem u naručje zbog opekotina; uzeo sam ga za ruke pa ga tako izvukao napolje. Nismo bili ni izašli iz kuće kada je plazma u toj spavaćoj sobi eksplodirala, a zatim su prozori i crijepovi počeli da padaju.

Nakon što sam oca izvukao napolje, “odletio” sam i do dedinog dijela kuće i naišao na zaključana vrata i kuću punu dima. Ipak, uspio sam da ga dozovem i navedem da odmah izlazi napolje. Vatrogascima svaka čast na efikasnosti, jer su u roku od pet minuta bili na mjestu nesreće, što je jako brzo jer smo vatrogasna stanica i moja kuća na različitm krajevima grada.

Anel sa ocem i osobama koje su prve uskočile u pomoć! LIJEVO: Enver Tukić, predsjednik Crvenog križa iz Kaknja DESNO: Ilija Zovko, zamjenik ministra za boračko-invalidsku zaštitu
Anel sa ocem i osobama koje su prve uskočile u pomoć! LIJEVO: Enver Tukić, predsjednik Crvenog križa iz Kaknja DESNO: Ilija Zovko, zamjenik ministra za boračko-invalidsku zaštitu

Želio bih da se zahvalim i osoblju Hitne pomoći i uposlenicima Kantonalne bolnice Zenica, odjeljenje Plastična hirurgija, a pored njih veliku zahvalu od mene i porodice zaslužuju i Boračko-invalidska zaštita koji su nam pružili pomoć i obećali da će se zauzeti totalno jer je otac RVI a i civilni invalid 100 %. Također, zahvaljujem se i Ministarstvu za boračka pitanja,  gospodinu Iliji Zovki – pomoćniku ministra koji je izašao ispred ministarstva i koji je obećao da će do kraja da se zauzme. Pored njih, svakako ne želim zaboraviti da se zahvalim i Enveru Tukiću, predsjedniku Crvenok križa u Kaknju.

Za sada oporavak teče sporo, ali napredujemo lagano. Borimo se, nije nam ništa drugo preostalo, bitno je da se najgore završilo. Sada valja krenuti sve ispočetka, ali hrabro uz pomoć dobrih ljudi.

[dropcap style=’default’]T[/dropcap]renutno se porodica Bureković smjestila u skromnu kuću mlađeg brata Mehe Burekovića, te ih se u toj kući sada nalazi osmero a koja ima svega dvije prostorije. Za sada nemaju nikakav bolji alternativni smještaj, kuća im je totalno uništena od poda do plafona. Ipak, optimistični su i nadaju se kako će dobri ljudi pokazati sluh za situaciju koja ih je zadesila i da će se uskoro smjestiti u nešto uslovnije prostore. Gospodin Enver Tukić, iz Crvenog križa Kakanj, ne samo da je među prvima uskočio u pomoć, nego je donirao invalidska kolica sa antidekubitalnim jastukom, kao i nešto hrane i odjeće.

Podijelite članak