Zenički rudar o životu 750 metara pod zemljom: Naše porodice imaju oca, muža i sina dok ne siđu u jamu

riču o rudarima i životu rudara, najbolje je početi od jedne, za njih, simolički životno važne riječi – tradicionalnog rudarskog pozdrava SRETNO!

Mi smo se zaputilu u rudarski grad Zenicu i posjetili rudare jame „Stranjani“.

Proteklih dana mnogo se pisalo o ovoj jami: Da li će biti zatvorena ili ne? Tražili smo odgovor na to pitanje.

Na put u nepoznato, kako to oni svakog dana kažu, poveo nas je rudar Hadis Fetić. On je već nekoliko godina uposlenik ove jame.

  • Svaki silazak u jamu u podsvijesti stoji da li ću živ i zdrav izaći iz nje, da li će kojim slučajem biti eksplozije jer se rudnik bavi opasnom djelatnošću. Porodica je uvijek svjesna da ima oca, muža i sina dok je tu, a kad ode u jamu… Svaki odlazak na posao bilo je sretno i čuvaj se, uvijek kažu sve je u Božijim rukama – priča nam Hadis.

Kada silaze u jamu rudarima je samo jedna pomisao u glavi: da li će to biti dobra ili loša smjena i da li će se vratiti svojoj porodici.

  • Kada dođemo na posao svaki put zadužiš samo spas opremu u slučaju nesreće, a nakon toga prozivka, raspored posla, šta ćemo raditi taj dan i znajući gdje ideš….Kažeš sebi: „Bože dragi da li će ovo biti dobra ili loša smjena?“. Silaziš u jamu i moliš Boga da završiš zdrav i živ i da se vratiš odakle si pošao – svojoj porodici. Kao i svaki posao, i mi svoj obavljamo odgovorno i profesionalno, kako ne bismo ugrozili svoju, ali i sigurnost svojih komorata. Dole smo svi kao jedan. Radimo kao što mravi rade u svojim kućama. Svako zna šta je njegov zadatak kao što kaže pjesma Zabranjenog pušenja: „—sve što imamo od oružja jesu srce, ruke i lopata“ . nastavlja Fetić.

Ovaj rudar priznaje da strah postoji kada silazite pod zemlju, svaki put je neki drugačiji osjećaj.

  • Svi koji kažu da nema straha, lažu sami sebe. Naravno, živ pod zemlju ići nije lako, ipak je to dubina po 750 metara, strah mora postojati – priznaje nam Fetić.

I porodica svaki put ima dozu straha. Kada ispračaju svoga rudara s njim se opraštaju kao da se zadnji put vide. A najgore je kada se u nekom rudniku desi nesreća, sve porodice koje su ispratile na posao, čekaju tužnu vijest.

  • Nažalost, dobre vijesti se daleko čuju, a loše još dalje. Naše porodice svaku nesreću dožive kao da je njihov neko poginuo. Često nam kažu zar nije bilo druge firme osim rudnika. Eto vidi sada kod tog nastradalog osta žena, djeca roditelji… Svi mi sa tužnim srcem pričamo na tu temu, jer uvijek imaš ono možda će neko sutra pričati tako o meni. Teško je objasniti tragediju bilo čiju, ne dao Bog da iko to doživi – zamišljeno nam govori Hadis Fetić.

Hadis je prije nekoliko godina doživo povredu na radu i danas se sjeća tog dana kao da je bilo jučer.

  • Nema rudara koji nije barem jednom u životu bio povrijeđen. Nakon što me nešto udarilo uz teške bolove su me kolege iznijeli iz jame. Tijesni hodnici, za bol te niko ne pita, vani te čeka hitna pomoć, jedina misao koja ti se u tim momentima mota po glavi je, Bože dragi da li ću preživjeti ili ću ostati invalid. Puno toga sam gledao povreda, pogibija i to je jako teško opisati u svemu ovome. Nažalost samo porodica cijeni ovaj posao, ostale je nebriga, pogotovo nebriga naših političara prema bilo kojem rudaru – priča nam ovaj rudar.

Sigurnost u rudnicima nije na nekom nivou, ali rudari su na to naviknuli, još uvijek se u većini slučajeva radi kao i prije 100 godina.

  • Pa što se tiče sigurnosti nisam siguran da i lampe i samospasi zadovoljavaju sve ono što bi trebali. Mislim, ne mogu sa sigurnosti tvrditi, ali većina radnika se žali kako lampa ne može da izdrži ni većinu smjene. Zamislite lampa je naše jedino svjetlo dole i kada ona prestaje da svijetli vi ostajete u mraku. Nisu lampe jedine koje su na izdisaju,  ni radilišta nisu adekvatno založena zalogom, strojevi su stari često staju. Služba zaštite na radu mnogo puta piše primjedbe na mnogo toga, ali je to sve unutar kruga. Iskreno, teško je biti rudar u neuvjetnim uslovima – priča za Hayat.ba Hadis Fetić.

Rudarima osim modernizacije rudnika su potrebni i razumijevanje društva, a posebno političara.

  • Što se tiče političara vidno je da nam kapu kroje kako žele, nebitni smo im. Dokaz tome jeste i otkupna cijena uglja koja iznosi 60 KM. Vidno da uopšte kao rudari, nemamo adekvatne uslove za rad, te da se često dešavaju nezgode i pogibije. Vlast nas je odavno zaboravila – ističe on.

I uistinu, rudarski hljeb je hljeb sa sedam kora…

  • Istina je da se to čuje, to je omjer stanja u radnicima. Rudarski hljeb je nekada bio sa sedam kora, a sada, ja bi rekoa da je on sa deset kora zbog svih okolnosti koje prate rudnike i njihove uposlenike – završava Fetić.

Tekst ćemo završiti dijalogom iz YU književnosti koja govori vječitoj nevolji, jadu i bijedi, rudarskog življenja. Dijalog koji u kasnu, hladnu, zimsku noć vodi neko promrzlo, ubogo, rudarsko dijete sa svojom majkom:

  • Majko, zašto je hladno u našj sobi?
  • Jer nema ugljena, sine.
  • A zašto nema ugljena?
  • Jer tata nema posla.
  • A zašto tata nema posla?
  • Jer, ima previše ugljena, sine.

To je najbolja slika tragike života rudara i rudara u životu. I kada uglja nema, i kada ga ima previše, oni su ti koji, zajedno sa svojom djecom, ni krivi, ni dužni, plaćaju ceh društvene neravnoteže i moralne disharmonije vremena.

HAYAT

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE