Zenički zet koji je blokirao Francusku

Fabien Villedieu sekretar je sindikata SUD – RAIL Gare de Lyon, jednog od najuticajnijih sindikata u Francuskoj koji ima više od 10.000 aktivnih članova. Radi se o zeničkom, odnosno bosanskom zetu, čovjeku koji je po zanimanju mašinovođa i pravi borac za radnička prava. Prošle godine je organizovao velike proteste transportnih radnika u Francuskoj, koji su prethodili protestima žutih prsluka. Razgovarali smo sa njim u prigradskom naselju Tetovo, gdje je proveo godišnji odmor sa suprugom Nadiom (djevojački Bejtić) i kćerkama od tri i pet godina kod punca Fehima i punice Vesne.
 
Svjetskoj javnosti pažnju ste skrenuli borbom za zaštitu stečenih prava u željezničkom transportu Francuske. Mjesecima ste punili novinske stupce i minute TV i radioprograma. Kako danas gledate na to?

– Trećeg aprila 2018. godine počeli smo sa generalnim štrajkom transportnih radnika na željeznici. Razlog protesta je bila politika predsjednika Francuske Macrona (Emmanuel Macron) i njegove tada tek formirane vlade koja je, da bi ostvarila svoj političko-ekonomski program, morala ući u otvoreni sukob sa sindikatima, ponajprije sa nama željezničarima koji smo tradicionalno najaktivniji, najorganizovaniji i najutjecajniji u francuskom društvu.

Jer ako nas slome i bace na koljena, lakše bi proveli zacrtanu političku agendu, odnosno politiku pogodovanja krupnom kapitalu, zanemarujući radništvo i građanstvo.
Sjetimo se kako se Margaret Thatcher, bivša prva žena premijer Ujedinjenog Kraljevstva, poznata kao Čelična Lejdi, odnosila spram rudara ili Ronald Reagan (bivši američki predsjednik) spram radnika u SAD-u. To nikako nismo smjeli dozvoliti.
 
Pojasnite nam šta Macronova i Édouardova (francuski premijer Philippe Édouard, op.a.) vlada pokušavaju napraviti a što bi bilo štetno po vaše radnike?

– U igri je privatizacija putničkog saobraćaja SNCF-a, Francuske nacionalne željeznice. Cargo (teretni saobraćaj) je već privatiziran. SNCF je francuski nacionalni interes. On je 2018. godine imao dobit od 1,5 milijardi eura. To je žila kucavica francuskog društva i ekonomije. Željeznica ima veliku tradiciju. Politici prethodnih vlada, a posebno ovoj aktuelnoj smetaju jaka državna preduzeća, pogotovo jaki sindikati koji se bore za što povoljnije radničke ugovore.

Vlada je htjela da ubijedi javno mnijenje da su radnici na željeznici privilegirani u odnosu na druge radnike. U pozadini svega krije se​ rigidno slabljenje radničkog uticaja da bi se stekla bolja pozicija za privatizaciju. Macron je govorio: “Zašto da poljoprivrednik ide kasnije u penziju od radnika na željeznici”? Ali, uslovi rada na željeznici i poljoprivrednika su drugačiji. Na željeznici se puno radi, radi se 24 sata dnevno u smjenama, imaju veliku odgovornost.

Šta vlada time želi postići?

– Ne zanima njih ni položaj poljoprivrednika, metalca, profesora ni liječnika. Njihova politika je politika interesa, politika zaštite krupnog kapitala u kojoj nema mjesta za radnika. Prvo što je uradio kada je došao na vlast je donošenje zakona kojim je napravio porezno rasterećenje bogatih. Mi nismo imali izbora. Da bismo sačuvali stečena prava i spriječili privatizaciju, krenuli smo u štrajk.

Šta je donio štrajk?

– Cijeli svijet je mogao da vidi transportnu blokadu Pariza i svih većih gradova u Francuskoj. Protesti su trajali tri puna mjeseca. Na kraju nije bilo pobjednika, ali je sve usporeno. Od stečenih prava nećemo odustati.

Poslije vas su došli žuti prsluci. Neki kažu da ste začetnici tog pokreta?

– To je iznenađujuća mobilizacija, lijepa ideja, ali to nema nikakve veze sa sindikatom, kao ni sa politikom. To je fenomen što su se različiti ljudi i grupacije okupili na protestima a koji nisu javno iskazivali svoje mišljenje. Vlada je bila zatečena njihovom pojavom. Radi se o spontanom okupljanju ljudi koji su izašli na ulicu, okupili se oko ideje. Okidač protesta je bilo povećanje cijene energenata.

Zbog nesnalaženja vlade, došlo je i do radikalizacije protesta na Champs-Élyséesu u Parizu (Avenue des Champs-Élysées, op.a.) gdje su anarhisti razbijali izloge, tukli se sa policijom. Na kraju je vlada “upumpala” u socijalni program deset milijardi eura. Podignuta je minimalna cijena rada, povećana minimalna satnica rada. Svi radnici su dobili po 400 eura božićnice prošle godine. Ispalo je na kraju da su žuti prsluci (Gilets jaunes) postidjeli sindikalce, jer su ostvarili nešto što sindikalci nisu.

Šta slijedi?

– Ujesen stiže penziona reforma. Francuska vlada želi da uvede sistem bodova gdje mogu penzije rasti, ali i smanjivati se na osnovu sakupljenih prihoda u fondu. Prvi put u istoriji ne bi bilo zagarantovanih penzija. Dobio sam njihov prijedlog zakona na 142 stranice teksta. Po sadašnjem zakonu ide se u penziju sa minimalno 58 do 62 godine, a po novom bi se išlo od minimalno 62 do 64 godine. Francuski penzioneri u prosjeku žive najduže na svijetu, čak 24 godine. Ne vidimo niti jedan razlog za drastične promjene u penzionom sistemu.

Proveli ste u Zenici godišnji odmor…

– Najviše sam bio u Zenici, ali smo sa punicom Vesnom bili u Konjicu, Mostaru, Blagaju, na Boračkom jezeru, na Vlašiću, obišli rijeke Unu i Sanu, čitavu Krajinu… Divili smo se rijekama i planinama. Bosna i Hercegovina je lijepa zemlja, ali ljudi trebaju malo više povesti brige o ekologiji. Drago mi je što ima sve više turista.

Da li ste upoznati sa radom bh. sindikata?

– Generalno ne znam kakva je situacija u sindikalnom pokretu u BiH. Vidim da se dosta fabrika realnog sektora zatvara, što mi je žao. Željezara radi, ali lokalnih nekoliko fabrika je zatvoreno. Vidio sam da je zatvorena tvornica Aluminij u Mostaru, za koju su mi rekli da proizvodi najkvalitetniji aluminij na svijetu. Žalosno je da ne rade.
 
A sa stanjem željeznica u BiH?

– Željeznica u BiH ima dugu tradiciju. U toku rata je prva stala, a najsporije se oporavlja. Vidim da teretni saobraćaj funkcioniše, ali je u veoma lošem stanju infrastruktura.

Ljudi koji rade kod vas na željeznici su stručni, znaju svoj posao, ali rade sa zaostalim tehnologijama. Vidio sam i da imate talgo, a da ga stara mašina pokreće. Primijetio sam da kolone cisterni i šlepera čekaju na cesti, uz prugu koja nije toliko prometna. A željeznica je najsigurniji, najrentabilniji i najpouzdaniji transport.

Šta prosječan Francuz zna o BiH?

– Prosječan Francuz malo zna o Bosni. Miješa zemlje iz vašeg regiona. Zna uglavnom za Sarajevo, Sarajevski atentat, Olimpijadu, opsadu Sarajeva, Mostar i Međugorje. Moji drugovi sa željeznice znaju malo više kroz fudbal. Svi znaju za Sušića, Halilhodžića, Baždarevića, Bolića, Hibića, Barbareza, Džeku i, naravno, ponajviše Pjanića. Znaju i za Bilino polje jer gledaju često preko televizije kvalifikacione mečeve reprezentacije BiH koji se igraju na tom stadionu.

MojaBiH/Oslobođenje