Zinedine Zidane, čovjek odluke i najveći osvajač u svijetu nogometa

Postoji li trenerski san koji bi nadmašio Zidaneove uspjehe na mjestu trenera? Tri uzastopna naslova Lige prvaka, dva uzastopna naslova prvaka svijeta.

Za dvadesetak dana proslavit će 46. rođendan. Tačka.

Da više nikada i ne pogleda nogomet, bio bi upamćen kao najveći nogometni mag svih vremena, jer kad spojite igračku i trenersku karijeru, Zidane ostane sam.

“U nogometu je najteže učiniti da to što radite izgleda lako, bez napora”, kazao je jedne prilike Leo Messi kada je opisivao Andresa Iniestu. Takav opis mogao bi stajati i pored Zinedinea Zidanea kada govorimo o njemu kao igraču. Od ostatka svijeta nisu ga razdvajali potezi koji se čine nemogućim, razdvajale su ga odluke kojih se drugi ne bi sjetili, razdvajala ga je genijalnost zbog koje je sve što uradi izgledalo jednostavno. Takvim načinom izgradio je karijeru koja spada među najbolje u historiji nogometa. O tome svjedoče i ordenja.

Nije pretrčavao sedmericu da bi postigao gol, niti je filozofski posmatrao loptu prilikom izvođenja slobodnjaka i šminkerski se zalijetao da je šutne. Nije djelovao kao igrač koji ima pluća za maraton, koji ima noge za “stotku”, tijelo za Calvin Klein. Njegova navika nisu bile akrobacije u mjestu, izmišljanje vlastitog stila dok trči s loptom, izigravanje modnog mezimca ili pak molitve sudiji. Znao je “planuti”, ali rijetko. Znao je odigrati prosječno kao i svaki smrtnik, ali kako se ulog povećavao, tako su njegova unikatna vizija i nestvarna elegancija dolazile do izražaja.

Kada je kopačke zamijenio odijelom, Zidane je nastavio isto, opet je djelovalo da radi lagane, jednostavne stvari. I opet je postao jedan od najboljih ikada. O tome, također, govore ordenja.

Kao trener Reala nije davao bombastične izjave, krivicu slao na leđa igrača, nije prozivao svoje igrače niti prozivao protivnike. Nije tražio skupa pojačanja. Nije došao s nekim svojim sistemom i tjerao ekipu da mu se prilagodi. Nije se svađao sa sudijama, nije se prepirao s drugim trenerima pored aut-linije. Nije bolovao za tim da mu ekipa igra u milimetar tačno, u sekundu precizno, statistički brutalno. Nije najavljivao velike stvari, ali je ostvario najveće, do njega neviđene. Nije skicirao razoran nogomet, ali jeste pobjednički.

Zidane je i kao igrač i kao trener prije svega čovjek koji donosi prave odluke u pravo vrijeme, koji mnogo puta djeluje prema osjećaju. Kao trener Reala je dokazao onu tvrdnju gigantskog košarkaškog trenera Željka Obradovića koji je kazao da je “utakmica živa stvar” – sve možete unaprijed isplanirati, ali mnogo puta ćete biti osuđeni da mijenjate planove tokom meča.

Već je više dosadilo da se ponavlja koliko su neke Zidaneove odluke glede izbora prvih 11 igrača ili odluke da uvede određenog igrača odlučivale mečeve. Mnogo puta su njegovi potezi djelovali nelogičnim, mnogo puta je njegov Real bio u najmanju ruku haotičan, ali je taj Real pod Zidaneom pobijedio svaku prepreku u protekle dvije i po sezone Lige prvaka i sve okrunio s tri trofeja u tom najelitnijem klupskom takmičenju na svijetu.

Kada je Zidane u januaru 2016. godine dolazio u Real da zamijenio Rafaela Beniteza koji je na klupi “preživio” samo polusezonu, djelovalo je da se Francuz “kocka” s trenerskom karijerom.

Jer, s vrha se najlakše skliznuti, a Real je vrh. Osim toga, Zidane je dolazio u klub u kojem su prije njega padali spomenuti Benitez, Carlo Ancelotti, Jose Mourinho i Manuel Pellegrini. Zar se očekivalo da će se početnik lakše provesti?

Primjera radi, Mourinho je postao prvi trener Reala nakon 1993. godine koji je osvojio Kup kralja (2011.), prvi koji im je donio polufinale Lige prvaka još od 2003. godine – a zapravo donio je tri uzastopna polufinala – i prvu titulu prvaka Španije od 2008. godine, ali Portugalac se na kraju vidno iscrpljen razišao.

Ancelotti je u svojoj prvoj sezoni osvojio Kup Kralja i Ligu prvaka, dugo čekanu La decimu. U 2014. godini Ancelottijev Real sa 178 pogodaka postavio je španski rekord po broju postignutih golova kojeg je kasnije sa 180 golova srušila Barcelona. Zatim, u sezoni 2014/15. Carlo i njegov Real nanizali su nestvarne 22 pobjede, a svjetski rekord je 24 i u vlasništvu je brazilske Coritibe te je usput osvojeno Svjetsko klupsko prvenstvo i evropski Super kup. Ipak, Ancelottiju je i kao takvom uručen otkaz.

Mourinhu su, navodno, presudile uvele veze s igračima, a Ancelottiju je presudio rigorozni Florentino Perez. Tako težak zadatak, da rukovodi najvećim zvijezdama i da ispunjava želje predsjednika Pereza, čekao je Zidanea.

Taj njegov prvi potez kao treneru na najvećem nivou djelovao je kao njegov posljednji potez – jedan od onih rijetkih poteza koji je bio pogrešan – u igračkoj karijeri, a to je udarac glavom o zid, odnosno prsa.

Ipak, za razliku od udarca glavom u prsa i prizemljenja Marca Materazzija, koje je rezultiralo crvenim kartonom za Zidanea, ali i porazom Zidaneove Francuske od Materazzijeve Italije u finalu Svjetskog prvenstva 2006. godine, prizemljenje “zida” zvanog preuzimanje klupe Reala iz Madrida rezultiralo je najvećim trenerskim rezultatom u historiji nogometa – nijedan trener nije osvojio tri uzastopne titule prvaka Evrope osim Zidanea.

Ono što je zajedničko u oba ta slučaja jesu Zidaneove odluke da odlazi bez obzira što onaj odlazak 2006. na kraju nije bio odrađen na željen način, ali je cilj bio isti – otići dok si na vrhuncu. A finale Svjetskog prvenstva na kojem si igrao najbolji nogomet, bolji od svakog drugog igrača, zaista jeste vrhunac.

Sad je pitanje: “Šta dalje?”. Zidane se od trenerskog posla vjerovatno neće oprostiti, to se ne očekuje da uradi u 46. godini života. Vjerovatno ima aspiracije da jednog dana vodi Francusku.

Šta god da odluči, dvije stvari će biti sigurne. Jedna je da će njegov naredni korak biti pod ogromnom lupom razmatranja i svakim neuspjehom će se tako lako osporavati sve što je do sada uradio. Druga je stvar što mu niko ne može oduzeti ostavštinu koja kazuje da nogomet nije vidio osvajača poput Zidanea.

Klix.ba