Živio sam mjesec dana u Venecueli kao car za samo 100 eura (FOTO)

Zbog komplikovane i zamršene vladine kontrole kursa, koju ovde neću objašnjavati zato što: a) ni sam je ne razumijem, i b) imate obilje članaka koji to objašnjavaju na drugim mjestima, a pisali su ih ljudi koji zapravo znaju o čemu govore.

Ovdje, međutim, želim da pomognem turističkoj industriji svoje zemlje pokazavši da zbog te neobične i zbunjujuće ekonomske prakse, u Venecueli možete da živite kao kralj sa samo jednom novčanicom od 100 eura. Ako ste lokalac koji zarađuje mnogo lokalnog novca, život za vas je težak; trenutno je velika nestašica osnovnih potrepština kao što su toalet papir i moraćete da stojite u redu satima samo da biste došli do njega. Ali ako ste turista koji sa sobom donosi stranu valutu, ova zemlja je za vas raj.

Prije nego što sam se upustio u svoju luksuznu avanturu, sastavio sam spisak stvari koje dodatno planiram da uradim, uz normalan život koji vodim u Venecueli. Evo tog spiska:

Iznajmiti na mjesec dana sobu u skupom centru Marakaiba (gdje živim).

Provesti jednu noć u hotelu sa pet zvjezdica.

Kupiti povratnu avionsku kartu za Karakas, glavni grad Venecuele.

Iznajmiti kabriolet i vozikati se njim čitav dan.

Kupiti gomilu piva.

Kupiti gomilu droge.

Večerati u pet najboljih restorana u Marakaibu.

Otići na masažu i akupunkturu u najskupljem salonu koju mogu da nađem.

Dati svima u mojoj zgradi dovoljno novca za pun rezervoar benzina.

Čim sam sastavio spisak, prodao sam svojih 100 eura na crno. Znam da vjerovatno zamišljate nekog sumnjivog tipa sa smiješnim brkovima u iznošenoj trenerci kako me pušta u radnju sa rešetkama na vratima i prozorima punu lažnjaka živenšijevih ženskih torbi i “ulja za masažu” od starog ulja za prženje pomfrita, ali da biste prodali valutu u Venecueli dovoljno je da na svojoj Fejsbuk stranici okačite status: “Prodajem 100 eura”.

Poslije toga samo čekate. Prije ili kasnije. neko će vam ostaviti komentar, a onda će vam ta osoba otkupiti novac.

Stvar je u tome da ćete za svojih 100 eura dobiti toliko venecuelanskih banknota da je zapravo prilično nebezbijedno obaviti razmjenu u gotovini, tako da gotovo svi radije koriste bankovnu transakciju. Prebacio sam 100 eura na račun svog kupca i potom otišao u banku da pokupim protivrijednost.

Moj prvi potez bio je iznajmljivanje ove slatke sobe za pristupačnih 9.600 BsF (12 eura) mjesečno. Lik koji mi je iznajmio sobu očigledno je bio neka dobra dušica, zato što je iznajmljivanje stanova u Venecueli ovih dana gotovo nemoguć zadatak. Tokom posljednjih nekoliko decenija , politika vlade kao što je zamrzavanje iznajmljivanja stanova i nalozi za eksproprijaciju – kad vlada zaplijeni imovinu u privatnom vlasništvu i koristi je u javne svrhe – dovele su do toga da gazde radije drže stanove prazne nego da rizikuju da izgube vlasništvo nad njima. Ja već imam stan u Marakaibu, tako da nisam provodio mnogo vremena u toj sobi, ali osjećaj da mogu ako poželim bio je sjajan.

Slijedeće rasipništvo bilo je malko uzbudljivije od plaćanja (veoma jeftine, doduše) rente na mjesec dana, tako da sam se odlučio da se oprobam sa hotelom sa pet zvezdica. Odabrao sam jedan od najluksuznijih hotela u Marakaibu – koji, uzgred budi rečeno, subvencioniše vlada Venecuele – i iznajmio sobu sa doručkom i stalnim pristupom bazenu.

To me je koštalo 7.000 BsF (8,70 eura) na noć. U krevet sam otišao osjećajući se kao da sam nekog žešće izradio. Ali nisam; samo sam živio kao Birdman na račun Slim Jesusa.

Nekoliko dana kasnije, kupio sam sebi avionsku kartu za Karakas, glavni grad zemlje i, sve do nedavno , grad sa najviše ubistava po glavi stanovnika na svijetu. Let je trajao 50 minuta i koštao me je oko osam eura. Shvatio sam da sam spiskao oko trećinu budžeta, a ostalo mi je još mnogo toga da uradim.

Jedna od stvari bila je da ostvarim svoj dugogodišnji san i vozim kabriolet – crveni kadilak iz ’59, da budem precizan. Iznajmiti kola na 12 sati izbilo mi je nova tri eura iz džepa, ali je vrijedilo svake pare. Vozeći se u ovoj ljepotici po gradu osjećao sam se kao kralj i – sasvim prikladno – svi su mogli da vide kako se šepurim zato što auto nije imao krov.

Tokom čitavog dana više od 30 ljudi tražilo je da se slika sa mnom. Ako, kao ja, svoj uspijeh mjerite time koliko nepoznatih ljudi želi da se slika sa vama i autom koji ste iznajmili za tri eura, mislim da ćete se složiti: nije mi išlo loše.

Gorivo je trenutno vruća tema u Venecueli. Litar benzina od 95 oktana košta 0,097 bolivara, dok dizel – gorivo koje se najviše troši u javnom saobraćaju – košta 0,048 bolivara po litru. Šta god da koristite, nećete platiti više od 0,30 eura. Međutim, na granici sa Kolumbijom, cijena po litru već skače na 83 BsF. To je zato što na granici cvjeta krijumčarski biznis – ali to je jedna potpuno druga tema kojom se sada neću baviti.

Bilo mi je dovoljno tri bolivara da napunim rezervoar kadilaka do vrha. Treba vam, dakle, oko 0,30 eura da napunite čitav rezervoar automobila sklepanog prije skoro 60 godina.

Da bih proslavio tu bagatelnu ponudu, prošetao sam do obližnje prodavnice pića i kupio sedam gajbi od 34 boce piva – jednu za svaki dan te neobuzdane alkoholne nedjelje. Jedna gajba koštala je svega 10 BsF, dakle 1.48 eura, što će reći da sam potrošio ukupno 10 eura na 238 boca piva. Kako vam se sad čine svi ti londonski pabovi sa pivom na točenje?

Hoćete li da se osjećate još gore što živite u zemlji prvog svijeta? U Venecueli možete da kupite tri grama kvalitetnog kokaina za oko pet eura i 20 grama trave za oko sedam.

Brinete da će vas ovdje zakinuti dok pokušavate da kupite drogu? Makar ćete biti na gubitku samo u vrijednosti pola litre užasnog piva u izuzetno jeftinom britanskom pabu.

Od te silne trave mi je proradio apetit, tako da sam, čim sam se vratio u Marakaibo, prešao na svoj drugi omiljeni hobi: hranu. Odabrao sam pet omiljenih restorana i, za pet dana, večerao pastu, cezar salatu, picu, ribu, hamburger i rižoto.

Prosječna cijena svakog obroka, uključujući i piće, bilo je 1,80 eura. Svih pet večera zajedno koštalo me je kriminalnih 9 eura.

Već sam potrošio veći dio svog novca i bio sam pomalo tužan zato što moram da se vratim u realnost života u Venecueli po lokalnim cijenama, tako da sam odlučio da popravim svoje raspoloženje sa malo akupunkture. Pozvao sam prijatelja koji radi u salonu za masažu i, za svega nekoliko sati, već sam ležao na stomaku, dok me je masirao stručnjak koji je ruke oprao kristalima marihuane kako bi “pročistio i poboljšao iskustvo”.

Cijena ove kombinacije akupunkture i masaže bila je 2,5 eura. Prebrojavši budžet, utvrdio sam da mi je preostalo još nešto novca, tako da sam otišao u taj salon još dva dana zaredom. To me je koštalo ukupno 7.5 eura.

Poslije svog tog ugađanja sebi, osjećao sam se kao da bi trebalo nečim da uzvratim. U zgradi u kojoj obično živim (ne u stanu iznajmljenom na udarnom mestu) stanuje još 45 ljudi sa kojima gotovo da nemam nikakvih kontakata. Želeo sam da se iskupim zbog toga. Obratio sam se predsjedniku kućnog saveta zgrade i pitao ga da li bi imao nešto protiv da napunim rezervoare kola svih naših komšija. On se složio, naravno, zato što bi u suprotnom to bio jedan žešće jadan potez. Ukupan trošak točenja goriva za 32 automobila bio je 120 BsF, što ispada manje od tri eura.

I to je bilo to; ostao sam bez sredstava. Život u Venecueli je možda sranje na mojoj lokalnoj plati, ali ne mora da bude za svakoga. Za vas, Venecuela bi mogla da bude ljetnje odredište iz snova.

I konačno, pošto sam potrošio svega 1.400 riječi pokušavajući da vam pokažem šta sve možete da uradite u Venecueli samo sa novčanicom od 100 eura, dozvolite mi da vam pokažem šta možete da kupite sa novčanicom od 100 BsF – najvećom banknotom koju štampa moja zemlja.

OVO:

Za vas koji ne prepoznajete tu narandžastu tubu, ona je venecuelanski ekvivalent Nutele.

VICE/Oslobođenje