Portal 072info

Život na društvenoj mreži

Putem Facebooka ide obrnuto upoznavanje – prvo ljudima upoznaš dušu i misli pa, ako ti se posreći, onda i njih.

Piše: Zvonimir Nikolić

Do prije nekoliko godina sam imao običaj da uđem prilično ljutito u dječiju sobu i pitam djecu: ‘Šta više radite na tom Facebooku?’, jer mi je bilo nejasno da pored stvarnih drugova i prijatelja gube vrijeme na neka virtuelna prijateljstva, raspravljaju satima o nečemu ili pričaju sa drugovima sa kojima su do maloprije bili u školi.

A onda sam, baš negdje u ovom periodu, prije četiri godine, na nagovor mog brata Dragana i mog druga-brata Adija, otvorio profil. A taj profil mi je trebao olakšati komunikaciju sa bratom koji već 22 godine živi u Italiji a olakšati i nastavak druženja sa mojim drugom Adijem. Trebao bih, zapravo, napisati ‘rahmetli’ drug Adi, ali to još uvijek ne mogu da prihvatim. Jer Adi nije bio samo jedan od mojih prvih drugova u životu, bio je i moj prvi Facebook prijatelj.

Ispočetka sam bio prilično skeptičan, vjerujem kao i većina ljudi moje generacije, koja je bez mobitela i društvenih mreža znala kad je ko ispred „Parkuše“, generacije koju nije trebao Facebook podsjetiti na rođendan drage osobe i koja je još uvijek imala običaj da pošalje razglednicu sa ljetovanja ili čestitku za neki praznik.

Upoznavanje prijatelja

A onda sam polako, uz pomoć nekolicine prijatelja, pronašao drugove iz škole rasute po svijetu, sjetio se nekih ljudi koje sam gotovo i zaboravio. Broj „prijatelja“ je svaki dan rastao. Neke od njih nisam vidio od završetka školovanja, neke od rane mladosti. Sjećam se kako sam nakon rata ostao bez teksta kada sam na televiziji vidio glumca Davida Jasona, poznatijeg kao Del Boy iz popularne serije „Mućke“. Upamtio sam ga kao vragolastog mladića crne kose, a odjednom se na TV-u pojavio sijedi starac. Isto tako sam bio šokiran fotografijama odraslih ljudi na Facebooku, mojih prijatelja, time kako su ostarili, kako su im djeca odrasla… a pritom zaboravljajući na vlastite promjene lica, kose… 

Čak, ispočetka nisam ni prihvatao sve zahtjeve za prijateljstva, jer sam mislio – šta će meni novi prijatelji kada imam sasvim dovoljno i starih, šta će mi neki nepoznati ljudi kada ne mogu niti sve poznate da pronađem.

U prvo vrijeme sam imao običaj da stavim na zid samo neku pjesmu, nešto što bi mene i moje drugove podsjetilo na našu mladost, druženja, raspuste, Nove godine… Ponekad bih napisao i neki status, opet vezan za “Kaktus” – disko naše mladosti, kafiće u kojima smo svojevremeno „visili“…

Vremenom, taj Facebook je postao svakodnevna navika. Umjesto jutarnjih novina, sjedao bih za računar da provjerim novosti. Nekako mi je bilo ljepše čitati vijesti na Facebooku nego ih gledati na TV-u ili čitati u novinama. A broj prijatelja je postajao sve veći i veći. Oni nepoznati ljudi su postajali sve poznatiji i sve bliskiji. Stari prijatelji su već uglavnom svi bili tu. Neki su bili samo puki čitači, neki nisu bili nikada online, a neki su gotovo svaki dan stavljali na svoj zid lijepe statuse.

Često bih se već rano ujutro znao nasmijati nekom vicu, nekom videosnimku ili nečijim mislima. Već za godinu dana sam imao preko 300 prijatelja, što znanih što neznanih, a moja djeca su me počela zafrkavati na isti način kao što sam ja njih svojevremeno.

Kroz pojedine misli, statuse ili pjesme, počeo sam upoznavati i one nepoznate ljude ali nekako obrnutim putem. Prvo upoznaš dušu ljudi, njihove misli, pa tek onda možda imaš tu sreću da upoznaš i stvarnu osobu. I odjednom moji prijatelji nisu više bili samo iz ulice, škole ili sa posla. Sada su tu ljudi svih mogućih zanimanja i profesija, ljudi koji žive u Australiji, Americi, Kanadi, po Evropi. I svi smo tu – pišemo, raspravljamo, radujemo se zajedno. A ponekad i tugujemo.

Bilo je tu sukoba u vezi politike, sporta (najčešće oko Želje i Sarajeva), ali opet bi sve veoma brzo izgladili. Ovo sa politikom je znalo biti i ozbiljnije, jer bi se uvijek našao bar jedan „kontraš“ koji bi tvrdoglavo zastupao svoju teoriju kako je baš on i najveća žrtva, ali ovo sa našim klubovima je uvijek bilo sarajevsko prepucavanje među rajom. Samo ovaj put preko „društvene mreže“ i sa većom publikom nego inače.

Kako sam shvatio dijasporu

Ako bih tražio lošu stranu Facebooka, to su svakako dežurni „trovači“ na njemu, a koji i dalje misle da je rat legitimno i pravo sredstvo za pravljenje granica i čišćenje teritorija od onih „drugih“. I ono što me uvijek razočara je broj mladih ljudi sa takvim razmišljanjem, na fotografijama umotanim u nacionalne zastave, sa rječnikom koji nije primjeren ni najvećem đilkošu. A to su, opet, uglavnom ljudi koji rat nisu ni doživjeli.

Uz Facebook sam puno bolje shvatio i naše ljude koji žive vani, a koje zovemo dijaspora. Taj izraz ‘dijaspora’ mi je uvijek bio nekako ružan i tražio sam na internetu značenje te riječi. Kažu da se prvobitno odnosio samo na Jevreje koje su Babilonci istjerali iz Judeje. Vjerovatno je nekada neko upotrijebio taj izraz koji je poslije postao opšteprihvaćen, iako mene više podsjeća na neko stomačno oboljenje ili bakteriju.

Kada pogledate njihove fotografije, kada vidite statuse, možete osjetiti svu nostalgiju za rodnim gradom, rodnim mjestom, jer niko ne postavlja tako puno fotografija iz domovine kao oni. Mi koji smo tu, valjda mislimo da to ne trebamo.

Sada imam skoro 800 prijatelja. Facebook mi je instaliran i na mobilnom telefonu. Imao sam sreću da neke drage ljude i lično upoznam ili uz pomoć „društvene mreže“ sretnem stare, gotovo zaboravljene prijatelje. I, kako je jednom rekao moj drug Adi: “Buraz, ko je mogao zamisliti prije 25, 30 godina da ćemo nas dvojica biti jarani sa Mirzom Alijagićem iz Mirzinog jata ili da ćemo mahalati sa nekim poznatim ljudima kao da se oduvijek znamo”.

A sandučiće za poštu svakako već dugo pune samo računi za komunalije, izvodi iz banke i akcijsko-reklamni materijal tržnih centara.

Al Jazeera

Podijelite članak