Životna priča Dragana Miokovića: Nikada nisam imao dilemu da bježim iz moga Sarajeva

“Smrti me nije strah, ali mi je žao života. Strepim nad zdravljem moje djece, unuka, supruge… Ipak, jedno sigurno znam – ne smije se desiti da moje kćerke svojim sinovima, mojim peru uniforme! To ne bih mogao preživjeti”. Ovako počinje svoju priču legendarni Sarajlija, penzionisani policajac, Dragan Mioković.

Isti onaj četverostruki svjedok Tužilaštva BiH na suđenjima u Hagu koji je kako kaže zahvalan sudbini što mu je udijelila priliku da se nađe u istoj prostoriji s Karadžićem i pred njim izgovori svoje ime i prezime i time pokaže da kao ljudska bića i pripadnici jedne nacionalnosti – nismo isti.

Na ovom mjestu dužni smo pojasniti povod za razgovor s Miokovićem. Naime, bivši kompromitirani predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija, koji je aktuelni savjetnik Milorada Dodika u Predsjedništvu BiH izazvao je jučer niz reakcija svojom objavom „ne možete sa Srbima graditi BiH želeći Srbe u BiH kao Miro Lazović, Divjak, Magazinović ili neki Mioković“. Reagirali su Magazinović i Lazović.

A upravo je Mioković, kojeg spominje Tegeltija, svjedočio je u procesima protiv prvostepeno osuđenog za genocid i ratne zločine Ratka Mladića, bivšeg komandanta VRS-a, i Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS-a, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i ratnih zločina.

– Nikada nisam imao dilemu, niti poriv da bježim iz moga Sarajeva. Odrastao sam na Čaršiji i ovaj grad je moja kuća. Od početka rata imao tu neopisivu potrebu da se popnem na brdo i te osobe koje su iznijele topove i mitraljeze – da ih “pipnem” kako mi to u Starom Gradu volimo reći, da vidim da li su od titanija pa da mogu pucati po djeci, ženama, ljudima… Ne, nisam nikad htio da bježim, ali da sam bio na rubu da puknem – prisjeća je Mioković vremena agresije na Sarajevo i BiH.

Jutro sa transporterima

Mioković se sa nostalgijom sjeća djetinjstva na kaldrmama Staroga Grada. Mama je bila profesorica srpsko-hrvatskog jezika, otac veterinar. Čaršija ga je, kaže naučila životu. On je izabrao biti policajac i svoje početke veže za Odjel krim policije u Stanici javne bezbjednosti Stari Grad. Rat će odrediti da postane dijelom Odjela za krvne i seksualne delikte i zločine međunarodnog prava Centra službe bezbjednosti Sarajevo. A za njega je počeo marta 92.

– Svi pripadnici srpske nacionalnosti u stanici Javne bezbjednosti, osim nas trojice, su otišli. Sjećam se, tog 8. maja ‘92. Kolega me pozvao da dođem u Lukavicu. Obećao smještaj za porodicu i tako. Odbio sam jer nisam razumio zašto da tamo pređem živjeti, kroz Lukavicu sam do tada samo prolazio. Reče mi da su sad svi ljuti na mene i da me više neće zvati – ističe Mioković.

Narednog jutra, rutinu ispijanja kafe sa suprugom na balkonu prekinulo je zujanje transportera JNA koji je pravio krugove oko njegove zgrade. Policajcu instinkti nepogrešivo rade kada se opasnost sprema.

– Rekao sam supruzi da uzme što treba za djecu i uspjeli smo doći do sadašnje pumpe kod Mojmilo Brda. Kada smo bili na pola trake koja ide prema Lukavici, udario je u našem pravcu jedan metak, a odmah i drugi. Neko je gađao ali ne s namjerom da nas pobije. Gurnuo sam suprugu i kćerku tako da padnu u kanal, a ja sam svojim tijelom sakrio svoju drugu kćerku. Tad sam ugledao ukopane rovove JNA na Mojmilo brdo. Imao sam obje kćerke u naručju i u trenu kad sam zastao da uzmem daha, i vidio sam kako me promatra vojnik u JNA uniformi. Pitao sam ga je li vidio kako pucaju na mene i zašto nije uzvratio vatru… – priča Mioković.

Stres od plakata

Vojnik mu nije dao odgovor ali je pomogao da se sklone na Alipašino Polje. Tokom opsade Sarajeva Mioković je bio pripadnik odjeljenja za vršenje uviđaja najčešće smrtnih slučajeva uzrokovanih granatiranjem ili snajperskim djelovanjem sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS).

– Čvrsto smo vjerovali da to što radimo, skupljamo materijalne i nematerijalne dokaze, o počinjenim ratnim zločinima nije uzalud i da će to doći jednog dana na sud na kojem će počinitelji odgovarati – navodi on.

Ponosan je na činjenicu što su u Haškom tribunalu osuđeni za zlodjela počinjena u Sarajevu, ponajviše profesionalnom zaslugom tog odjeljenja koje je brojalo petnaestak ljudi. Ipak, naš rat nije završen.

– Nikada ne bih stao pred Banja Lukom! Slažem se da je sto dana pregovaranja bolje nego dan rata, ali ako si tri godine iscrpljen ubijanjem, paljenjem i gladovanjem i onda se izboriš za trenutak kada možeš kazniti za klanja, ubijanja i paljenja – ti staneš. Danas isto mislim kao i tada – da sam se išta mogao pitati ili da išta mogu promijeniti, ja ne bih stao pred Banja Lukom – kaže Mioković.

Mioković je bio je zamjenik komandanta kontingenta bh. policije pri Misiji UN-a u Istočnom Timoru, šef Ureda policijskog komesara u MUP-u Kantona Sarajevo te analitičar federalnog ministra unutrašnjih poslova. Od prvog do posljednjeg dana rata bio je u MUP-u RBiH, a o tome koliko je dao za slobodu svog grada dovoljno govori činjenica da je RVI s invaliditetom od 60 posto. Na predstojećim izborima će biti kandidat Naše stranke za Federalni parlament.

– Kada me pitaju zašto sada u politiku? Pa neću ja trčati štafetu, već nastaviti ono što sam radio 30 godina – časno i pošteno služiti i štititi građane Sarajeva i naše zemlju! Privatno i profesionalno ispunjen sam čovjek. Moja motivacija za ulazak u politiku je potreba da aktivno sjednem preko puta ovih drugih i pitam šta ti još treba? Koliko ti još treba? U Parlamentu FBiH ću, naravno, zastupati stavove Naše stranke, ali i nametati teme iz moje domene koje su bitne građankama i građanima. Iskreno, najviše mi stres stvara činjenica da će moja slika biti na nekim plakatima. To mi je novo, to nekako nisam ja – iskren je Dragan.

Velika je zasluga kada kćerka kaže “to je moj tata”

Sarajevo je grad u kojem je sve njegovo. Sjećanje na zadnji gimnazijski dan 1976. kada je upoznao svoju suprugu, pa svadbeno slavlje deset godina kasnije. U Sarajevu su mu rođena djeca, unuci…

-Starija kćerka je završila elektrotehnički fakultet sa prosjekom 9,7 a mlađa je doktorirala nedavno. Mnogo sam ponosan na njih a moj odnos s njima je bio uvijek zaista poseban. Znate, ja sam svojoj supruzi i kćerkama bio servis, a kao muž i otac nikada njima nisam pravio probleme. Mama daje 150% ali kada zaslužiš da kćerka kaže “to je moj tata”– to je velika zasluga – kaže Mioković.

A. Dučić / Fokus.ba