Portal 072info

Žrtve potresa u Hrvatskoj: Franjo je kuhao, Stanko pokrivao orgulje, Laura šetala…

ztrve potres zemljotres petrinja glina hrvatska jutarnjilist
TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Hrvatska danas tuguje za sedmero žrtava razornog potresa na Baniji.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME

Potres jačine 6.2 po Richteru njihove kuće nisu izdržale. Srušile su se do temelja. Životi Laure Cvijić, Franje i Marija Tomića, Dušana Bulata, Mile Jurkovića, Darka Kozića i Stanka Zeca su ugašeni.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME

Banija je iznova proživjela devedesete. Neprijatelj je ovoga puta bio beskrajno jači. Priroda. Potres koji je izmicao tlo pod nogama i doslovno otvarao zemlju, u čije se napukline urušile kuće, bio je neumoljiv.

Za njih sedmero i koban.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

A ništa toga dana nije dalo naslutiti što se sprema. Sanirale su se štete od potresa dan ranije i vjerovalo se da je najgore prošlo. Na sreću, bez žrtava, a to je bilo najvažnije.

Svi su opet pošli za svojim poslom, pokušali dočekati Silvestrovo s malo veselja. Pandemija je donijela već dosta tuge. Radost je bila već sjesti s obitelji u novogodišnjoj noći, počastiti se. Kolači su se već hladili u frižideru, modlice za drugu turu, da ne daj Bože ne usfali, bile su pri ruci. Mlado je prase bilo nasoljeno, spremno za peku.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Blagdanske pripreme

Nakićeni borovi koji su popadali kad se dan ranije zatresla zemlja, vraćeni su u kut sobe. Ukrasi nadomješteni novima. Skupilo se tokom godina puno božićnog kiča, uvijek se nađe još koja kuglica i božićna zvijezda. Bor je pomaknut malo lijevo, ako je baš tu napukla kuća, da se sakrije. Da ih u silvestarskoj noći ništa, barem na pogled, ne podsjeća na strah koji su proživjeli kad se zatresla zemlja.

Građani su obavljali novogodišnju kupovinu da ne čekaju baš zadnji dan. Valjalo je ispraviti štetu zaboravljenog poklona za pod bor. Lagati strini da je njezin dar posebno iznenađenje, koje se isplatilo pričekati.

Tri su dana do novogodišnje noći.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Otac i sin Franjo i Mario Tomić, uobičajeno su provodili vrijeme, čekajući majku i suprugu Radmilu da se vrati s posla.

Franjo je za štednjakom, priprema ručak kako bi svi zajedno za stol kad dođe. Gulaš se taman polako kuha, da meso bude mekše, kako svi vole. Ima on volje i vremena maziti svoje otkad je u junu otišao u mirovinu, piše Jutarnji.

Obitelj je u selo Majske Poljane, pokraj Gline, pobjegla od rata u Slavoniji.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Čuje Franjo iz „sobe za šivanje“ ritmički zvuk šivaće mašine. Sin Mario, pravosudni policajac koji radi u glinskom zatvoru, u svom svetištu izrađuje kožne tapecirunge za automobile. Bila je to njegova ljubav. Druga. Prva je zaručnica Jelena, s kojom se, nakon osam godina veze, zaručio ove godine. Datum vjenčanja nisu odredili. Kad su čekali osam godina mogu još, govorio je, i da prođe pandemija, pa da se vjenčaju sa svima svojima, kako i žele.

12.18 je. Ugodan, zimski dan blagdanskoga tjedna.

U 12.19 svijet se zauvijek promijenio.

Zemlja se zatresla tolikom silinom da nisu stigli ni reagirati. Trokatnica se srušila kao kula od karata. Propala je u zemlju. Doslovno. Otac i sin, Franjo i Mario, ostali su ispod ruševina. Život im se ugasio u trenutku.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

“Nije zato što su moji, pitajte bilo koga, bili su obojica sjajni, uvijek od pomoći. Mirnog karaktera”, kroz suze oca i brata opisuje Marina Tomić Šantek.

Vjeruje da tačno ta rečenica najbolje opisuje njezine najdraže, bez kojih je ostala u stotinki sekunde. Bez obojice odjednom. Tuga je to prevelika. Za nju nema riječi.

Njen drugi brat, Dario, sjedi uz nju bez riječi. Suze govore umjesto njega.

200 košnica

Imao je Mario 200 košnica.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

“Volio je jako pčele, svi smo se s tim bavili i međusobno surađivali. Mario je obožavao svoje tapeciranje, svi su ga po tome znali. Ima je tu svoju radnu sobu, svoj kutak, u kojoj smo ga i našli pod ruševinama.”

Ispod hrpe cigli, koje su do pred koju minutu bile dom, teško je bilo pronaći dva muškarca. Ni nekoliko bagera, s kojima si prijatelji priskočili u pomoć, nisu u ruševini pronašli Maria i Franju.

Zvali su ih na telefon, veza nije bilo. U jednom trenutku, negdje među tom šutom, zazvonio je Franjin telefon. Susjedi i prijatelji, njih tridesetak koliko ih se okupilo, rukama su razmicali ciglu po ciglu.

Locirao ih je tek pas HGSS-a.

“Prvo su pronašli oca, nije mu bilo pomoći. Već u sljedećem trenutku pas je locirao i brata. Našli smo ga točno na pragu šivaće sobe. Bio je još topao”, uspijeva prepričavati Marina.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Cesta iznad Majske Poljane, toliko se duboko raspukla, da Marina vjeruje kako je kuća doslovno propala u zemlju.

“Nemoguće je da trokatnica spadne na dva metra visine, koliko je od nje ostalo izvan zemlje. Uvjerena sam da bi se inače izvukli. Brat Mario bio je visok, vitak i okretan. Utreniran. Za prvog je potresa, ispričala mi je majka, skočio s kreveta i u dva koraka bio vani. Ovo je, očigledno, bilo nešto puno drugačije”, kaže.

Dok sjede kod kamp kućice ispred obiteljske kuće u Glini, nadaju se da će barem njihova kuća ostati cijela. I majka Radmila ostat će s njima. Ona više nema ni kuće ni ukućana.

Popravljao automobil

Još je troje mještana Majske Poljane izgubilo život u potresu. Dušan Bulat, Mile Jurković i Darko Kozić. Svi su oni, kao i Tomići, doselili ovdje u poraću. U selu bez vode iz slavine, blatnjave neasfaltirane ceste, visokih šikara – oni su pronašli dom. Onog rođenog, više nisu imali. Bili su sretni, samo nek’ su zajedno. Izrodili djecu tu, odgojili ih za svijet.

Mladi Darko Kozić (20) jedan je od rijetkih koji su u u zadnjih 25 godina u Majske Poljane došli jer su baš tako i željeli.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Vrijedan mladić radio je u glinskoj pilani, s 19 dignuo kredit i za obitelj kupio kuću u Majskim Poljanama. S majkom i ocem bio je tu sretan. Kupio je i automobil, ozbiljno počeo graditi život odraslog čovjeka.

“Baš radišan dečko. Eto, s 20 je skućio obitelj. Život ga nije mazio, ali krenulo mu je baš dobro. Sljedeća želja na popisu bio mu je traktor”, kaže o najboljem prijatelju, na kojega je pao strop i pomoći mu nije bilo, Hrvoje Savić.

I Stanko Zec radio je baš ono što je volio. Iako na sredini sedmog desetljeća, nije kanio odustati od mjesta crkvenog orguljaša. Orgulje su bile i zadnje što je za života vidio.

“Bili smo u crkvi, kako bi pokupili vrijednije stvari na oltarima, za koje smo se bojali zbog potresa od dan ranije. Stanko je otišao prekriti orgulje da se ne bi zaprašile. U nekom je trenutku, kasnije sam saznao da je to bilo u 12.19, uslijedio stravičan udar. Vidio sam ogroman luster kako pada s crkvenog svoda. Sve je prekrila prašina, cigle, žbuka…

Preživio sam. Stanko, na ogromnu žalost svih nas, nije”, ispričao je Božidar Škofač iz Žažine u Općini Lekenik, prijatelj i susjed nesretnoga Stanka. Zajedno su bili i u crkvenom zboru, Božidar ga je vodio, Stanko je svirao orgulje. Iza Stanka Zeca neutješni su ostali supruga i tri sina. Bio je, kažu, dobar čovjek.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Majka Laure Cvijić ne može nego vrištati. Bol je prevelika. Njezini su očajni krici lomili tužan petrinjski utorak. Najgori dan u povijesti siromašnog grada na Baniji.

Mlada žena, trgovkinja, pokušala se oteti iz ruku namjernika koji su ju držali da ne priđe tijelu svoje djevojčice. Jedna od onih koji su bili uz nesretnu majku je i zagrebačka građevinarka Dijana Uljarević. Netom je prije oslobođena iz dvorišta zgrade koja se kompletno oko nje srušila.

Laurina majka kroz krike je ponavljala „S kim ću sada plesati… s kim ću sada plesati“.

Njena djevojčica izrastala je u djevojku čija strast je bio ples. Za svoj se rođendan, 22. decembra, s prijateljima baš naplesala. Napunila je 13.

Znala je što želi

Sedam dana kasnije više je nije bilo. Teško je majci to prihvatiti, žaluju i prijatelji. Voljeli su veselu Lauru, piše Jutarnji.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

“Bila je jako ok, izgledala malo starija za svoje godine, bila je pametna i znala što želi, baviti se plesom”, govore njene prijateljice o Lauri.

Laura je najmlađa žrtva strašnog potresa. Kad su ju izvukli ispod ruševina, željeli su vjerovati da je njezino mlado srce možda izdržalo ogromnu kušnju. Dugo su joj pokušavali vratiti bilo. Imala je Laura puno snage i neiscrpnu želju za životom, ali neke je stvari nemoguće uspjeti. Spominju svi što je još mogla, a nikad neće. Pa ih stegne neki grč za srce.

Podijelite članak
  • 18
    Shares
REKLAMA
KRAJ REKLAME
REKLAMA
KRAJ REKLAME