30 GODINA U RUDNIKU: Umoran sam, ali nemam izbora, sunce ne vidim danima

Nermin Mašić iz Kaknja već 30 godina svaki radni dan započinje pozdravom «Sretno» i silaskom u utrobu zemlje, sa alatom u rukama.

Konstantna opasnost, prašina, buka, eksplozije i urušavanja svakodnevica su jednog od najstarijih rudara u Kaknju koji garavim rukama jede svoj zarađeni hljeb za sedam kora.

– Jesam, umoran sam. Umoran sam, ali eto raditi se mora, nema mi druge. Sunce, pošto je ujutro mrak, uđemo maltene po mraku u jamu, sunce vidimo samo kad izađemo napolje. Čitavu smo smjenu u mraku, mrklom mraku – priča Mašić za portal dnevnick.com

Posao rudara jedan je od najrizičnijih poslova, svaka jama je sama po sebi opasna. Svakodnevno su izloženi opasnosti od trovanja, eksplozija i požara.

-Vjerujte kad siđemo u jamu mi uopšte ne razmišljamo o tim opasnostima. Mada, one vrebaju sa svih strana, kad bi čovjek razmišljao o tome šta sve može biti dolje ne bi nikad ni sišao u tu jamu kaže Mašić.

On se sa suzama u očima prisjeća nedavne tragedije u jami Begići-Bištrani kada su četiri rudara poginula usred urušavanja kamena.

-Osjećao sam se vrlo teško, kao što se osjećam i dan danas. Prošlo je tri godine ali vrlo vrlo teško. Pa da čovjek ima igdje bolje i lakše vjerovatno bi otišao u tom momentu. Pošto imaš porodicu, imaš djecu, ženu za leđima, znači nema dalje nastavljam, a te psihičke traume i to čovjeku ostaje do kraja života, to se zaboraviti nikad ne može – potresno objašnjava Mašić.

Rudarstvo je kaže vrlo složena grana privrede u kojoj se teško dolazi do plate, a još teže do penzije. U zavisnosti od dimenzija jame u kojoj kopaju rudari nerijetko svoj posao obavljaju ležeći i klečeći što najbolje opisuje o kakvom zahtjevnom poslu je riječ.