U Bratuncu će 12. maja biti ukopana jednogodišnja Almera s majkom, traga se za djecom zapaljenom u kućama

Hajrudin Paraganlija će 12. maja u mezarju Veljaci u Bratuncu ukopati posmrtne ostatke supruge Zinete i kćerke Almere, koja je imala godinu dana kada je ubijena. Obje su pronađene u masovnoj grobnici u bratunačkom selu Joševa, gdje su živjele u porodičnoj kući.

“Kako će se čovjek osjećati kada izgubi kćerku, suprugu, majku, snahu i njenu kćerku. Oni su ubijeni u napadu srpske vojske na selo 23. maja 1992. godine. Majku još nisam pronašao, kao ni brata Adila“, kaže Hajrudin.

Traga se za 32 djece

Posmrtne ostatke njegove kćerke i supruge je DNK analizom potvrdio Komemorativni centar u Tuzli. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, u Bratuncu se još traga za 32 djece.

Derviša Hodžić i danas traži posmrtne ostatke Elvisa. On je sin njenog supruga iz prvog braka koji je sa bratom Salmirom i majkom Zinetom ubijen u mjestu Suha kod Bratunca.

Dok pokazuje mjesto gdje se nalazila kuća u kojoj su zapaljeni 10. maja 1992., priča kako je kasnije u Srebrenici upoznala supruga Beriza koji joj je ispričao šta im se desilo.

“Upoznali smo se u Srebrenici, gdje je on izbjegao iz Bratunca i ispričao mi svoju priču. Uzeli smo se i bili smo u braku nepune dvije godine. Dobili smo dva sina“, priča Derviša.

Beriz je nestao padom Srebrenice u julu 1995. Ukopan je 2004. godine u Memorijalnom centru u Potočarima.

Na ploči u dvorištu gdje živi upisana su imena Hodžić Osmana i Zinete – roditelja njenog muža, zatim imena Sabre, Salmira i Elvisa, kao Mehe i Fatime Džananović i dječaka Muamera i Adnana Ramića.

“Jedan stariji čovjek nam je pričao u Srebrenici kako je tu noć, prolazeći pored kuće, osjetio kako gori ljudsko meso“, prisjeća se Derviša.

Pronašla sina Salmira (9), još traga za Elvisom (11)

Salmir je imao devet, a Elvis 11 godina. Kaže da su posmrtni ostaci Salmira pronađeni, ali se ona nada da će pronaći i Elvisove.

“Moja djeca su davala krv za DNK analizu. Da mi je da ih nađem i ukopam. Svojoj djeci sam rekla – da su bogdo živi, svaku bih marku raspolovila da ih školujem. Ali nema od toga ništa nažalost“, kaže Derviša za Detektor dok pokazuje njihove školske fotografije.

Srpske snage su 17. aprila 1992. preuzele kontrolu nad općinom Bratunac i uloženi su sistematski napori da se Bošnjaci u općini razoružaju, utvrđeno je u više haških presuda.

Nakon što su 9. maja 1992. zapaljene kuće u bošnjačkim selima Cerivac i Polje, narednog dana su napali bošnjačka sela Suha i Mihaljeviće, gdje su muški stanovnici zarobljeni i odvedeni u školu “Vuk Karadžić”, dok su žene i djeca odvedeni na fudbalski stadion u Bratuncu, navodi se u presudama Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske osuđenom na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida i drugih zločina, i Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske koji je osuđen na 27 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, progon, istrebljenje, ubistva i deportaciju nesrba širom BiH, piše Detektor.

Nisam ih rodila, ali sam ih othranila

Safeta Sinanović traga za Jasminom i Salkom – sinovima njenog muža Junuza iz prvog braka. Jasmin je imao 12, a Salko 11 godina. Obojica su išli u Osnovnu školu “Vuk Karadžić“ u Bratuncu.

S Junuzom u braku dobila je sina i kćerku.

“Jednu večer se zapucalo u selu i muž se prepao za djecu. Ujutro kada smo ustali, on je rekao: ‘Uzet ćeš ovu djecu, vodit ćeš ih majci u Suhu, ja ću ovu dvojicu voditi kod moje majke u Veliće. Ako jedni poginu, ostat će drugi, neko će ostati iza mene. Večeras smo mogli poginuti svi’. Tako smo se razdvojili“, priča Safeta.

Njen muž je pobjegao u šumu, pa mu je skoro svaki dan nosila hranu i obilazila njegove sinove koji su bili kod svekrve. Opisuje ih kao crnokose i živahne dječake, koji su dane provodili u igri s loptom i da mnogo voljeli brata i sestru.

“Ja ih nisam rodila, ali sam ih othranila. Bila sam im druga majka. Trudili se da budu još bolji prema meni. Zvali su me mama, majka“, prisjeća se Safeta.