PLAČEM I JA, AJLA: Dirljive riječi Sabrije Karahmeta slomile srce Zenice, dženazu zanijetio njen vjerenik

Zenica i dalje šuti pod teretom tuge. Nakon što je ispraćena na vječni počinak Ajla Halilić (25), mlada Zeničanka čija je iznenadna smrt potresla cijeli grad, emocije ne jenjavaju. Među mnogobrojnim oproštajnim porukama, posebno se izdvaja objava zeničkog pisca Sabrije Karahmeta – intimna, iskrena i potresna, piše 072info.

“Plačem i ja, Ajla”, napisao je Sabrija, kroz riječi koje su izazvale suze i u najtvrđim srcima.

Ajlu je, kako piše, poznavao od njenog rođenja. Pamti je kao uvijek nasmijanu, vedru, pristojnu i znatiželjnu djevojku koja je voljela knjige. Bila je, piše, jedna od prvih koja je pročitala njegove zbirke priča i podijelila dojmove s prijateljima. Prisjetio se i posljednjeg susreta s Ajlom, svega petnaestak dana prije njene smrti, kada je s vjerenikom šetala mahalom i ponosno mu pokazivala kuću „njihovog pisca“. Taj susret, tada običan i svakodnevan, danas nosi neizrecivu težinu.

Najemotivniji dio objave odnosi se na trenutak sa jučerašnje dženaze.

„Efendija je kazao da će dženazu zanijetiti Ajlin vjerenik. Pišući ovu rečenicu, morao sam se zaustaviti. Oči su mi se zamaglile, više nisam vidio ni tastaturu ni ekran“, napisao je Karahmet, priznajući da je u tom trenutku plakao. Bio je to odgovor na pitanje koje mu je, prije nekog vremena, postavila upravo Ajla – da li i on plače dok piše svoje potresne priče.

Danas je odgovorio.

„Da. Plačem i ja, Ajla“, zaključio je.

Sabrijina objava, koja se masovno dijeli na društvenim mrežama, postala je još jedan tihi spomenik mladoj djevojci koja je prerano otišla. Pokazala je koliko je Ajla bila voljena, ne samo u krugu porodice i prijatelja, već i u zajednici kojoj je pripadala – kroz svoje osmijehe, riječi i sitne, a nezaboravne susrete. U nastavku donosimo objavu:

Daj mi nastavno na taj tekst, priredi vijest od ove objave na Facebooku Sabrije Karahmeta sa emotivnim naslovom: 

 PLAČEM I JA, AJLA

                             (Za Ajlu Halilić)

-Dragi Sabrija, jesam se isplakala čitajući ovu tvoju drugu knjigu. Isto kao i kod one prve, na svakoj tužnoj priči sam pustila suzu. Posebno me je pogodila ona priča “Računanje”, ono kad ste došli mami na bajram, a babo vam u gasulhani, čeka da mu klanjate dženazu. Ja ne znam da li i ti pustiš suzu kad to pišeš, da li i ti plačeš? Svaka ti čast!

     Ovo mi je, nekad prošle godine, u autobusu koji je saobraćao na relaciji Zenica – Banlozi kazala jedna divna, mlada djevojka koja je rođena i odrasla u mom komšiluku.

                         *     *     *

     Ajlu sam znao od njenog rođenja i danas nešto kontam – ne mogu se sjetiti da sam je ikad vidio bez onog njenog lijepog osmijeha. Uvijek vedra, uvijek ljubazna, bila je primjer lijepog ponašanja i ophođenja sa ljudima. Voljela je moje priče. Među prvima je kupila obje moje zbirke priča i donijela ih da joj napišem posvete. Poslije mi je, kad bi se sreli, pričala o utiscima, o tome kome je sve pozajmljivala te knjige i o lijepim reakcijama njenih prijateljica i prijatelja.

     Prije petnaestak dana, dok sam kosio travu pored kuće, čuo sam poznati ženski glas kako nekome govori: “A ovo ti je kuća našeg pisca, Sabrije Karahmeta. To je onaj što sam ti dala njegovu knjigu da čitaš.”

Okrenem se i vidim na putu ispred kuće Ajlu i nekog nepoznatog momka. U tom trenutku je i ona ugledala mene i uputila mi onaj svoj osmijeh, kazavši: “Hej, eno Sabrije! A ja tamam momku govorim o tebi.”

Prišao sam im da se pozdravim. Ajla mi je predstavila momka, kazala da joj je to vjerenik i da mu je mnogo pričala o mojim knjigama, a nedavno mu i dala jednu da je pročita. Bili su lijep par, zaista. Oboje mladi, lijepi, kulturni, vedri. Nakon što smo kratko popričali, ja sam se vratio svome poslu, a oni su nastavili šetnju mahalom.

                         *     *     *

     Pedeset četiri su mi godine. Današnja dźenaza Ajli Halilić, rahmet njenoj lijepoj duši, jedna je od najvećih koju sam vidio na našem mezarju. Prije samog klanjanja, efendija je kazao da će dženazu zanijetiti Ajlin vjerenik. Pišući ovu priču, morao sam se zaustaviti na petnaestak minuta nakon prethodne rečenice. Oči mi se zamaglile tako da više nisam mogao razaznati ni slova na tastaturi ni riječi na ekranu kompjutera. Zapalio sam cigaretu, čekajući da prestane ta magla i peckanje u očima. A onda sam se sjetio pitanja koje mi je postavila ona divna, mlada djevojka u autobusu, na samom početku ove priče, i osjetio sam kako mi niz lice klizi prva suza.

Da. Plačem i ja, Ajla.

(Sabrija Karahmet)

Neka joj je vječni rahmet i svjetlost na svakom koraku njenog vječnog puta.

(072info)