POTRESNA ISPOVIJEST ZENIČANKE: Moja majka je umrla s bolovima koje nije morala imati

Biljana Trifković iz Zenice oglasila se na svom Facebook profilu potresnom objavom u kojoj razotkriva, kako tvrdi, niz nepravilnosti i šokantnih propusta u JU Dom za stara lica u Zenici – gdje je njena majka provela posljednje mjesece života, piše 072info. Objavu prenosimo u cijelosti:

Nekad dođe trenutak kad više ne možeš da šutiš.

Ne zato što želiš nekoga napadati ili mu nanijeti štetu, već zato što te boli. Boli te jer znaš da ono što se desilo tvojoj majci nije smjelo tako da bude. Jer vjeruješ da starost zaslužuje dostojanstvo.

Ovaj tekst nisam pisala lako. Nosim u sebi i tugu i ljutnju. Tugu jer sam izgubila svoju majku. Ljutnju jer sam svjedočila stvarima koje se ne bi smjele dešavati u ustanovi čija je svrha – briga o starima.

Znam da će neki možda pokušati da ovo ušute. Ali ja pišem jer ne želim da druge porodice dožive isto. Pišem jer moja mama zaslužuje da istina bude izgovorena.

Obraćanje javnosti, Upravnom odboru i osnivaču JU Doma za stara lica Zenica

Tri mjeseca nakon majčine smrti, osjećam moralnu i građansku dužnost da progovorim. Želim ukazati na ozbiljne nedostatke i propuste u radu JU Doma za stara lica Zenica, u kojem je moja majka provela posljednje mjesece života.

1. Iluzija o uređenosti – realnost manjka kadra

Po dolasku u dom, sve je izgledalo profesionalno: medicinsko osoblje, fizioterapeuti, socijalni radnici… No, ubrzo se pokazalo da je to samo fasada. Broj zaposlenih je nedovoljan, pa osnovna njega korisnika – kasni ili izostaje. Kada sam se obratila upravi, rečeno mi je da je „kadra dovoljno“. Ali stvarnost je pokazivala suprotno.

2. „Ne možemo svima ugađati“ – čak ni oko obične kafe

Moja majka, koja je 60 godina pila kafu bez šećera, to više nije mogla – jer „kafa se pravi jednako za sve“. Kada sam pitala šta je s dijabetičarima, direktorica je odgovorila: „Ne možemo svima ugađati.“ Nisam tražila luksuz, već osnovno ljudsko dostojanstvo.

3. Nehigijena i čekanje na presvlačenje

Nakon što je majka postala nepokretna, zatekla sam je nepresvučenu i u lošem stanju. Objašnjenje osoblja: „Nije još došla na red.“ Samo dvije osobe u smjeni – za desetine korisnika. Čak ni prije hranjenja korisnici nisu presvučeni.

4. Iskorištavanje korisnika pod izgovorom „terapije“

Korisnici rade poslove osoblja: dijele hranu, peru suđe, idu u prodavnicu, pomažu medicinskom osoblju, farbaju ograde… To nije terapija, to je iskorištavanje. Zahvalna sam korisniku koji je mojoj majci kuhao kafu koju joj dom nije htio dati.

5. Nedostatak psihološke podrške i adaptacije

U domu su dva socijalna radnika, ali korisnici ih rijetko viđaju. Ne postoji program adaptacije na novu sredinu. Kao što djeca trebaju period prilagodbe na vrtić, tako i starije osobe trebaju pomoć da se uklope u kolektivni život. O tome se ne vodi računa.

6. Kašnjenje u liječenju – i bolna smrt

Nakon što je dobila gripu, majka je ostala nepokretna. Kada je trebala ići specijalisti – rečeno je da nema ko. Termin je zakazan za tri mjeseca – koje nije dočekala. Kada sam u ponedjeljak prijavila da je boli grlo, rečeno je da doktor dolazi u srijedu. Nije došao. Terapiju je dobila tek u petak – kada je već bilo kasno. Umrla je dan kasnije, u bolovima koje nije morala imati.

7. Fizioterapeuti postaju tehničari

Kada fizioterapeuti zamijene odsutne tehničare, fizioterapija prestaje. Korisnici ostaju bez neophodne rehabilitacije, čime se pogoršava njihovo zdravstveno stanje. To je potpuno pogrešno upravljanje resursima.

8. Novac korisnika bez računa?

Ostavila sam polog od 600 KM za potrebe majke dok sam bila u inostranstvu. Po povratku, računi nisu postojali – „bacaju ih nakon mjesec dana“. Tek nakon mog insistiranja, računi su se počeli čuvati. A raniji troškovi – nikad nisu objašnjeni.

9. Skrivanje informacija o sufinansiranju

Nismo bili informisani da nepokretne osobe mogu besplatno dobiti pelene putem zahtjeva. Umjesto toga, morali smo plaćati dodatnih 100 KM mjesečno. Postavlja se pitanje: zašto porodicama nisu dostupne ove informacije?

Zaključak: Dom ne smije biti mjesto preživljavanja

Ako korisnici plaćaju 1.500 KM mjesečno, uz dodatne troškove – da li je previše tražiti da ih neko presvuče na vrijeme, da dobiju kafu kakvu piju cijeli život, da imaju fizioterapeuta i nekoga ko će s njima razgovarati kada su tužni?

Zahvalna sam pojedinim posvećenim radnicima, ali sistem ne funkcioniše. Domovi za stare ne smiju biti mjesta preživljavanja – oni moraju biti utočišta dostojanstva, poštovanja i brige.

Meni ovaj dom više neće trebati. Ali nekome hoće. I možda već danas tamo neko čeka – bez da zna hoće li dočekati pomoć na vrijeme.

Učinimo da dom „nekome“ znači sigurnost, a ne strepnju.